Predsjednikov blog

Blog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića

26.02.2010.

Inauguracija u Zagrebu

Izgleda da je inauguracija Ive Josipovića za novog predsjednika Republike Hrvatske, održana protekle sedmice u Zagrebu,  bila događaj u cijelom regionu.

Tokom moga boravka u Zagrebu nastojao sam, malo sa strane, dobiti sliku o tom događaju na način kako ga vide građani Hrvatske. Razgovarao sam sa puno osoba i prijatelja koji pripadaju različitim političkim opcijama  i imaju različite poglede. Međutim, niko od njih nije rekao „Njihov  Predsjednik” ili “Onaj Josipović“, nego su svi, sa neupitnom iskrenošću, isključivo koristili termin „Naš novi Predsjednik, naš Predsjednik“.   Hoću da kažem da me je pozitivno iznenadila ta zrelost hrvatske javnosti da je Ivo Josipović predsjednik svih državljana Hrvatske i da ga, kao takvog, prihvataju i poštuju i oni koji su mu ljuti politički protivnici, kao i oni koji su bili protiv njega i direktno mu suprotstavljeni u kampanji. Čak je i Bandić došao na inauguraciju. Da li kao gradonačelnik Zagreba, ili kao bivši kandidat za predsjednika, svejedno je. Bitno je da je bio tu.

Ovim se najbolje pokazalo da Hrvatska i njeni građani, i pored svih političkih razlika, ipak imaju  razvijenu građansku svijest, a posebno svijest o pripadnosti državi, što naravno povlači i poštivanje te države i njenih institucija. Mislim da poštujući svoga predsjednika, možda ne kao političku ličnost, već kao funkciju, oni prvo poštuju svoju državu, a onda i sebe. Dakle, nije stvar u tome da li nekoga volite ili ne, mislite li da je on dobar političar, čovjek, ili se slažete sa njegovim stavovima i uvjerenjima, čak je moguće da o njemu mislite sve najgore, ali poštivanje te funkcije dosta govori o odnosu građana Hrvatske prema svojoj državi.

Da se razumijemo, ja ovdje govorim o odnosu prema državi i njenim institucijama, koji je za svaku pohvalu, a ne o osobama koje su u jednom trenutku na određenim funkcijama, uključujući i funkciju predsjednika.

Gledajući iz perspektive naše stvarnosti, na nama, ljudima koji se bavimo politikom u BiH je, da tako kažem, najveći teret građenja odnosa poštovanja prema Bosni i Hercegovini kao državi i građenja odnosa poštovanja prema institucijama naše države, bar na sličan način kao što je to u drugim demokratskim zemljama, uključujući i Hrvatsku. Bojim se da se, od sticanja nezavisnosti BiH pa do danas, generacije političara koje su „prodefilovale“ bh. političkom scenom, uključujući i ovu „moju“, jednostavno nisu „proslavile“ u građenju takvog odnosa. Od građenja odnosa prema državi i njenim institucijama nekako je uvijek bio važniji odnos prema narodu ili narodima u BiH.  Kao da se u našoj zemlji, ovakvoj kakva je, može odvojiti pitanje državnosti i odnosa prema državi od odnosa prema narodima koji žive u toj istoj državi. Poštovanje svog naroda i svih naroda i građana koji žive ovdje u BiH neodvojivo je povezano sa poštovanjem  zajednice koja se zove država Bosna i Hercegovina, a u kojoj ti narodi i građani žive. Zato svaka politika u BiH koja na dominantno mjesto ističe samo poštovanje svog naroda, ali ne i države BiH, prvo proizvede probleme u funkcionisanju države kao institucije, a onda, sa vremenskom zadrškom, proizvede i katastrofalne posljedice po položaj toga naroda.

Vratimo se  ceremoniji inauguracije Josipovića. Sama ceremonija je bila, bez ikakvog pretjerivanja, na visokom nivou. Dostojanstvena, odlično organizovana, efektna i sa scenarijem kojemu se nema niti šta dodati niti oduzeti.

Moram ovdje, nakratko, spomenuti i Mesića. Čini mi se da je predsjednik Mesić  odigrao istorijsku ulogu u transformaciji i tranziciji Hrvatske - iz „ratne zemlje“, zemlje koje je tek izašla iz rata, u zemlju koja se okreće demokratskom i  evropskom načinu razmišljanja, dok će predsjednik Josipović, zajedno sa premijerkom Kosor, biti taj „motor“ koji će je dovesti i uvesti u Evropsku uniju. 

Tokom inauguracije nakratko sam se susreo i sa predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, kojom prilikom smo razgovarali i o najaktuelnijoj temi za Bosnu i Hercegovinu, a to je novi Zakon o prebivalištu.

Zamolio sam je da prilikom donošenja ovog Zakona bude obazriva jer, u protivnom, posljedice mogu biti loše za Hrvate u Bosni i Hercegovini koji imaju i državljanstvo Hrvatske. Posebno jer  to može mlade generacije bh. Hrvata jednostavno izvući, izvesti, odvesti iz BiH i naseliti u Hrvatsku. Jasno mi je i znam da Hrvatska to mora uraditi i sebe radi, ali i zbog zahtjeva koji dolaze iz Evropske unije.

Ovim Zakonom nastoje se spriječiti zloupotrebe koje su bile raširene u prošlosti, a zahvaljujući mogućnosti prijavljivanja dvojnog prebivališta u RH i BiH.

Politički razlozi za donošenje ovog Zakona ogledaju se u tome da Hrvatska više ne želi da se dešavaju izborne manipulacije koje su bile uobičajene, što uostalom od nje traži i Evropska unija.

Ekonomski razlozi su ti što Hrvatska više niti može, a niti želi, iz svoga budžeta, koji pune građani Hrvatske, finansirati socijalna davanja po osnovu dvojnog prebivališta (plata u BiH a penzija u RH, jedna penzija u RH a druga u BiH, porodiljske nadoknade za državljane obje države ali koji žive u BiH, itd). Ključna stvar koja se vezuje za prebivalište, po evropskim standardima, je plaćanje poreza. Ali, zar bh. Hrvati sada, jednim potezom vlasti Republike Hrvatske, treba da plate svu cijenu godinama građene pogrešne politike Zagreba prema bh. Hrvatima. Još se sjećamo vremena i politike iz Zagreba kada su bh. Hrvate ubjeđivali, a u dobroj mjeri i uspjeli ubijediti, da im je glavni grad Zagreb, a ne Sarajevo. Ta politika, politika tog vremena, bila je inicirana iz Zagreba, našla je plodno tlo i saradnike u BiH, a sada se jednim potezom prekida. I naravno, kako to uvijek biva, najveću cijenu plaćaju obični ljudi, u ovom slučaju većinom bh. Hrvati, a ne oni koji su to pokrenuli, koji su zaveli ljude i, u ime pragmatičnih političkih ciljeva, odrekli se tih istih ljudi. Znam da premijerka Kosor i trenutna politika Hrvatske nemaju ništa sa tim, ali neka politika i neki ljudi ipak imaju i sada „peru ruke“ od svega, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. Zato je potrebna obazrivost. Ne možeš u jednom trenutku ljudima nešto dati, a u slijedećem to uzeti i očekivati da ti ljudi to shvate na ispravan način. Svi smo mi ipak ljudi i reagujemo kada nam se uzima nešto što nam je dato.

Neke stranke iz BiH, u cilju podizanja svoga političkoga rejtinga i „domoljublja“, konstantno ponavljaju da se ovaj zakon tiče samo Hrvata u BiH. To nije tačno. Hrvate u BiH najviše pogađa, ali ne isključivo i samo njih. Hrvatska ne može, u skladu da standardima Evropske unije, donijeti restriktivni zakon koji se samo odnosi na jedan narod, a ovdje se ne smije miješati ustavna obaveza Hrvatske da pomaže Hrvate u BiH (Ustav RH, Članak 10: Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.)

Koliko mi je poznato, Hrvatska iz državnog budžeta pomaže Hrvate u 12 država u svijetu. 

Ne prijavljuju se dvojna prebivališta iz „glasačkih“ ili ekonomskih razloga samo u Vinjanima Donjim, Vrgorcu i Imotskom (iz Hercegovine) nego i u Glini, Petrinji, Karlovcu, Slunju (iz USK, ali i iz Srbije) kao i u Slavonskom Brodu, Županji (iz Posavine i također iz Srbije), itd. Hoću reći da i jedan broj Bošnjaka i Srba, državljana RH, uživa pogodnosti dvostrukog prebivališta.

Uglavnom, mislim da će premijerka Kosor uzeti u obzir moguće nepovoljne posljedice donošenja ovog Zakona za državljane Hrvatske koji žive u BiH (od kojih je najveći broj Hrvata) i to posebno vodeći računa o ugorženim socijalnim kategorijama kojima je zaista životno značajna pomoć Republike Hrvatske, a što se jednostavno rješava kroz međudržavne ugovore i druge postojeće efikasne mehanizme kakvi se mogu vidjeti u zemljama Evropske unije.    

Poslije inauguracije je organizovan svečani ručak kojem, nažalost, nisam mogao prisustvovati jer sam obećao da ću posjetiti župu Sv. Marije Anđeoske u Sesvetama. Interesantno je da je to župa koja je osnovana dekretom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića 6. juna 1991. i povjerena franjevcima Bosne Srebrene, a danas, od oko 4 000 župljana, većinom su naši Posavljaci.

Od prošle godine u ovoj župi djeluju  fra Zdravko Dadić i fra Stipo Karajica koje odlično poznajem i sa kojima sam sarađivao za vrijeme njihovog službovanja u Sarajevu.

Pored upoznavanja sa stanjem u župi i odnosom sa “župljanima bosancima” i evociranja uspomena i anegdota, također su mi pokazali zaista ambiciozan i lijep Kulturno-pastoralni centar provincije Bosne Srebrne koji je još u fazi izgradnje.

Nemam dileme da će njih dvojca uspješno privesti kraju ovaj projekat, kao što su uspješno obnovili i stavili u funkciju Franjevački međunarodni studentski centar na Grbavici (zgrada bivšeg Poljoprivrednog fakulteta), koji je sada jedan od najljepših multifunkcionalnih i multimedijalnih prostora u Sarajevu.

Poslije boravka u Zagrebu produžio sam u Ljubljanu gdje sam se susreo sa slovenačkim premijerom Borutom Pahorom. Tom prilikom, premijer mi je iznio inicijativu, odnosno ideju Slovenije, o održavanju međunarodne konferencije o Zapadnom Balkanu, koja bi trebala biti doprinos otvaranju perspektive zemljama te regije prema euroatlantskim integracijama, posebno prema EU. Dobra je to prilika da se eliminišu sumnje kako je Evropska unija „umorna“ od proširenja i da je izvjesno da će još samo Hrvatska i Island biti primljeni u EU, a ostale zemlje Zapadnog Balkana ko zna kada i da li će uopšte. Koliko to nama u BiH znači, prosudite sami.

Također, mislim da je taj skup neophodan i veoma značajan i iz razloga što je konačno vrijeme da se nađu rješenja za mnoga otvorena pitanja i sporove među zemljama Zapadnog Balkana, među nama - susjedima, jer naše su zemlje među sobom mnogo više naslonjene jedna na drugu, čak i ovisne jedna o drugoj, nego na neku drugu zemlju van regije.

Previše energije i vremena se troši na međusobne sporove i stvari koje se mogu, ubijeđen sam, uz malo dobre volje i političke hrabrosti riješiti.

Na kraju, mogu reći da je Slovenija jedna od članica Evropske unije i NATO-a koja bez zadrške i iskreno zagovara pridruživanje BiH tim integracijama i koja potpuno razumije zašto je to nama neophodno, kao i zašto su NATO i EU sigurnosni i politički, ali i ekonomski interes.  

U četvrtak, 25.02.2010 održao sam predavanje studentima na FPN-a u Sarajevu na temu „Dan nezavisnosti države BiH u kontekstu evropske političke budućnosti“. Meni je to bilo interesantno iskustvo. Ne znam kako je bilo onima koji su slušali, nadam se da im je bilo zanimljivo.

I na kraju, moja poruka svim Bosancima i Hercegovcima je uvijek ista: možete se razočarati u porodicu, prijatelje, ljubav, sport, politiku, itd, ali ne možete da se razočarate u svoju zemlju, jer vam je to jedino mjesto koje zovete svojim domom i koje jedino gotovo prirodno pripada vama i vi njemu.

SRETAN VAM DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE!
Sa slovenačkim premijerom Borutom Pahorom
Sa slovenačkim premijerom Borutom Pahorom


Sa fra Zdravkom  Dadićem i fra Stipom Karajicom u Kulturno pastoralnom centru u Sesvetama
Sa fra Zdravkom Dadićem i fra Stipom Karajicom u Kulturno pastoralnom centru u Sesvetama


Sa inauguracije
Sa inauguracije


12.02.2010.

Ponovo na blogu - Imovinski karton

Nakon pauze od skoro godinu dana konačno sam se odlučio ponovo i redovno da pišem na blogu. Razlozi za ovu pauzu su razni, ali su dva glavna- stvarno velike poslovne obaveze i pomalo, što bi rekli, „mrsko mi bilo“.

Ono što me je u zadnje vrijema baš  nasmijalo jeste tekst objavljen na jednom srbijanskom portalu o imovinskom stanju predsjednika bivših jugoslovenskih republika, prema kome sam „predsjednik kokuz“, a samim tim ozbiljna konkurencija Batku kao predsjedniku „Stranke kokuza“.

Šalu na stranu, ali nije baš tako i nisam baš takav „kokuz“.

Podaci koji su objavljeni u spomenutom tekstu su u stvari samo izvađeni podaci iz imovinskog kartona pred opće izbore 2006. godine i nisu baš u potpunosti tačni, odnosno ne odgovaraju sadašnjem stanju.

Neobično mi je o ovome govoriti ili pisati, ali poštujem činjenicu da biti javna ličnost, podrazumijeva da ti svi imaju pravo „zaviriti u novčanik“ ili „zavirivati u korpu“ u samoposluzi. Naravno, jasno mi je zašto to tako mora biti i prihvatam to kao svojevrsnu „demokratsku kontrolu javnosti“ kada je riječ o političarima.

Prvo bih nešto rekao o predsjedničkoj plati. Od izbora 2006. do jula 2008. godine osnovna plata mi je bila 2520 KM. Potom je donesen novi zakon o platama prema kojem su plate članovima Predsjedništva udvostručene. Naravno da onaj ko je donio taj zakon to nije uradio iz ljubavi prema Predsjedništvu BiH, nego da bi mogao sebi povećati platu, jer oni koji su donijeli taj zakon imaju, sa raznoraznim paušalima i dodacima, veće plate nego članovi Predsjedništva BiH. Zadnja moja plata, bez odbijanja za ratu kredita, iznosi 5109 KM.

Ovome još treba dodati i 394 KM mjesečno koje primam , istina neredovno, kao nosilac „Zlatnog ljiljana“.

Sada dolazi teži dio a to su krediti. Ukupno imam 5 kredita i svi su dugoročni. Najviše me je „uništio“ kredit koji sam podigao za kupovinu stana 2005. godine. Od tog kredita imam još da vratim 73.627,- KM. Pored ovoga, imam još četiri kredita, od kojih imam da vratim 15.652,- KM od prvog, 14.627,- KM, od drugog, 25.066,- KM od trećeg i 16.133 KM od četvrtog kredita. Kada se sve sabere, mjesečno vraćam 1608 KM a „na ruke“ dobijem 3501,- KM (zadnja plata). Kada se sve zbroji, ostaje mi još da vratim 145.105,- KM (74.222 EURA) i  ispade da sam više zadužen nego što je bilo napisano.

Što se tiče ušteđevine, ni moja supruga, koja je nezaposlena, a ni ja nemamo ništa ušteđevine, izuzev što od rođenja kćerke, koja sada ima četiri godine i četiri mjeseca, na njenju štednu knjižicu, povremeno uložimo nešto novca. Do sada smo joj uštedjeli  950 eura.

Što se tiče stana, kupio sam ga 2005. godine. U stvari, tu moram biti precizan. Tada sam kupio stan od 58 kvadratnih metara u koji se preselio moj otac dok smo se supruga, kćerka i ja uselili u njegov stan od 72 kvadrata.  

Prije ove kupovine stana, kao načelniku Općine Novo Sarajevo i s obzirom na neriješeno stambeno pitanje, Općinsko vijeće Novog Sarajeva mi je dodijelilo stan. Izgleda malo čudno, moguće da je nekome to i naivno,  ali to sam odbio iz razloga što me je bilo stid da ja dobijem stan, a istovremeno mi, kao načelniku Općine, dnevno dolazi stotine ljudi koji su morali biti deložirani iz stanova u okviru provođenja „sarajevske deklaracije“ imovinskih zakona, itd.  Mislim da bi bilo licemjerno da ja dobijem stan, a ljude koji mi dolaze i koje deložiraju treba da ubjeđujem kako je to sve ispravno i kao moraju biti deložirani. Kažem, bilo bi me stid zbog toga.  A ja ne volim kada se moram stidjeti zbog nečega.

Automobil nemam. Imao sam ga dok sam bio ambasador u Beogradu. Nakon povratka u BiH sam ga prodao.

Moja supruga je nezaposlena u smislu radnog odnosa, a stvarno prezaposlena jer na njoj je najveći teret brige i odgoja naše kćerke, ali i brige o kući. Nakon smrti njenih roditelja i nakon okončanja ostavinske rasprave, ona će postati vlasnik polovine vikendice koju su napravili njeni roditelji.

Što se tiče kartica to je više - manje svima poznata priča, sa jedne se kartice digne da bi se pokrila pristigla mjesečna rata na drugoj i tako u krug.

Malo sam kroz ove podatke i „prevrtio“  radnu biografiju i šta sam sve radio. Recimo, prije rata dok sam studirao, između ostalog sam redovno istovarao cement, utovarao ugalj, radio u pivari, raznosio novine, itd., uglavnom sezonski „visoko intelektualni“ poslovi. Posao u kojem sam najviše uživao, jer sam mogao učiti i spremati ispite bez problema, je bio posao noćnog čuvara koji sam neko vrijeme radio u Institutu za ocjenu radne sposobnosti na Ilidži. Sto se tiče studija imao sam dobar prosjek, iznad 8, ali je interesantno, ovo se sada malo hvalim, da nikada nisam pao na ispitu.

Ima jedan malo poznati detalj a to je da sam čak i dobio i jedan otkaz na radnom mjestu. Naime, pred rat sam se zaposlio kao pravnik u PIO BiH. Počeo rat u aprilu 1992. godine, svakodnevno prva linija na Trgu heroja, kod „11 Plavih“ (Sarajlije  znaju gdje je to), i negdje na jesen te 1992. mi padne napamet da svratim do firme, čisto onako iz radoznalosti da vidim ima li koga, radi li šta jer je zgrada direkcije PIO BiH bila zapaljena.  Kad tamo, prava šega, kažu mi da mi je prestao radni odnos jer se nisam javljao na posao. Kažem tada sebi, hajde nema veze, biće bolje kada prestane rat. Biće posla.

U ratu smo imali onu poznatu izreku „Samo da je živa glava“ ali poslije rata me stigao i drugi dio izreke „Ali živa glava svašta treba“.  Opet nezaposlen, demobilisan, sva civilna garderoba koju sam imao prije rata izrešetana, izbušena, i uništena u stanu u kojem smo živjeli, hodam u uniformi. Svako od nas ima visoko mišljenje o sebi dok ga ne udari surova realnost besparice i nezaposlenosti. Tako sam poslije rata zajedno sa sadašnjom suprugom, kao natporučnik ARBiH, Zlatni ljiljan i diplomirani pravnik, sa entuzijazmom čistio novosagrađene i renovirane zgrade u Sarajevu. Ovo sada možda zvuči patetično, ali niko od nas dvoje tada nije bio sretniji kada smo od prvog novca zarađenog čišćenjem zgrada kupili prve farmerke poslije rata. Divan je bio osjećaj konačno, nakon četiri godine i koji mjesec, skinuti grubu vojničku uniformu i obući jeans. Zahvaljujući jednom prijatelju iz djetinjstva, a sa kojim sam bio u istoj jedinici u ratu, kao i činjenici da sam nosilac „Zlatnog ljiljana“ i diplomirani pravnik, dobio sam svoj prvi posao poslije rata u Federalnom ministarstvu za raseljene osobe i izbjeglice. To je za mene bilo nešto kao iz snova i zbog svega toga sam vječno zahvalan i tom mom prijatelju kao i tadašnjim šefovima iz tog ministarstva.

I na kraju, nije mi namjera bila niti da se hvalim, niti da se žalim, nego da napišem i kažem kako stvarno stoje stvari sa mojim imovinskim stanjem. Nekome će možda biti zanimljivo, nekome glupo, ali ja na ovoj način ispunjavam svoj dug prema javnosti.

PS. Od sada pišem redovno blog.

05.02.2009.

2. dio intervjua za Dane

Nije li SDP i previše vremena i političkog kapitala potrošio u namjerno nejasno pozicioniranje između vlastite opozicijske uloge i kalkuliranja oko eventualnog ulaska u vlast?

KOMŠIĆ: Moje je da kažem, da li ćete mi vi ili čitaoci vjerovati, to je sasvim druga stvar, ali evo, ako mi vjerujete, da u SDP-u nije nikad bilo kalkulacija hoćemo li mi ući u vlast ni na nivou Predsjedništva, ni na nivou Glavnog odbora. Naravno da su postojali ljudi, ali zaista mali broj ljudi, i u Predsjedništvu i u Glavnom odboru, zanemarljiv broj ljudi, koji su mislili da bi mi možda trebali to. Više je taj pritisak dolazio sa, tako da kažem, nekih nižih nivoa. Bilo je prijedloga, u Goraždu naprimjer, ali je to bilo pojedinačno. Nikad se na nivou rukovodstva partije nije postavila ozbiljna dilema. Mi jesmo razgovarali o tome, ali da se nešto lomilo, hoćemo li mi u vlast ili nećemo – ne. Naprotiv – 99% ljudi je reklo: “Ne, mi nećemo u vlast.” Pogotovo nećemo u vlast ovakvu kakva je. I to je ono što je bila priča. Šta sad znači ući u vlast? Zamijeni jedne ministre, i ubaci naše. Šta se time postiglo? Jer, ne postoji program rada ove vlasti, u tome je osnovni problem. Ne postoji kompromis oko ključnih stvari koje treba promijeniti u ovoj zemlji. Zašto onda u vlast? Da bi smjestili jednog čovjeka, dva? Da oni imaju platu, da se nekog prevari, da se nekom razbija stranačka infrastruktura na taj način što bi ga se izguralo iz vlasti? Korist od toga bi mogla biti kratkotrajna, a dugoročno velika šteta po SDP. I zato kažem, vjerovali ili ne vjerovali, nikad nije kod nas bilo ozbiljno razmatrano pitanje hoćemo li u vlast ili nećemo u vlast. 

DANI: Mislim da pitanje dovoljno jasnog alternativnog političkog projekta kojim bi se pariralo etnonacionalnom konceptu nije nimalo lako. Zanima me da li vi u SDP-u procjenjujete da imate takav alternativni politički projekt, dovoljno jasan, i da li se uopšte razgovara o tome, da li ima diskusija u SDP-u?

KOMŠIĆ: Kad kažete projekt... Postoje čak po segmentima razrađene stvari i u programu SDP-a. Postoje ljudi koji vode računa o pojedinim segmentima organizacije države, recimo, oni kojima je to zaduženje dnevno vode računa o tome. Problem je što mi ne možemo to sami, to je očigledno. Evo, primjer Sarajeva. Ma kako to izgledalo malo, SDP će pokušati na primjeru Sarajeva da pokaže nešto sasvim drugo od dosadašnjeg etničkog koncepta vlasti. Naravno, ne možemo sami, kad krećeš u bilo kakvu vrstu političke borbe dobro je da imaš još nekog, pokušat ćemo to s Našom strankom da napravimo. Na primjeru Grada Sarajeva, bez obzira koliko je on institucionalno nemoćan, po prvi put neće biti nacionalnih stranaka u vlasti, izvršnoj, pa čak ni u rukovodstvu Vijeća. Daleko bi bolje bilo da se radi o Kantonu Sarajevo, ali evo, imamo priliku na Gradu da pokažemo taj koncept i drugačiji pristup rješavanja problema. Tu smo u prilici da ne moramo ići u neke nazor-koalicije, saveze, alijanse, s nekim ljudima i političkim opcijama koje ti nisu ni mentalno bliske, nego naprotiv, odabrao si nekoga ko ti je i mentalno, programski, ljudski blizak. To je u ovom slučaju Naša stranka. Daj da pokažemo da može drugačije. Koliko ćemo dobaciti, to je druga stvar. Ali, siguran sam da s ovim čime institucionalno, ustavno, zakonski raspolaže Grad Sarajevo, da ćemo Sarajlijama pokazati da stvari u ovom gradu mogu biti drugačije. Da li će nam to biti dogovor kao, naprimjer, 2010. na opštim izborima, ja sad ne znam. Ovisit će o masi faktora. Ali upravo to da Sarajevu hoćemo da pokažemo, i od Sarajeva da krenemo, da kažemo “evo, ljudi, ima nešto drugo, ima nešto drugačije.”

DANI: Puno se i kod nas govori o Baracku Obami kao simbolu neophodnog modela promjena političkih lidera. Može li predstojeći kongres SDP-a promovirati svog Obamu ili i dalje ostaje s “Bushom”, pri čemu ne želim ovim poređenjem da uvrijedim Zlatka Lagumdžiju? 

KOMŠIĆ: To se pitanje postavlja i na nivou SDP-a, na nivou BiH, pa vi vidite sad – ko je naš Obama? Obamu je rodilo određeno stanje u društvu SAD-a. Time je ta nacija pokazala zapravo koliko je velika. U relativno kratkom vremenskom roku, takav preokret mentalni, da ga ljudi toliko podržavaju, da do trenutka inauguracije kad je njegova podrška išla ka 80%... Pa, zamislite taj stepen podrške! U BiH takvo nešto nije moguće. To je moje mišljenje. Suviše smo podijeljeno i rascjepkano društvo da bi ijedna osoba mogla toliki stepen podrške dobiti. Bilo u jednoj političkoj stranci, bilo u jednom gradu, bilo na nivou entiteta, na nivou države. Neće se to kod nas desiti. Dakle, po meni je uzaludan put tražiti našeg Obamu. Jer, Obama je američki proizvod, proizvod sazrijevanja društva u SAD-u. Mi smo daleko od toga. U SDP-u stvari će se, po mom mišljenju, razvijati ovako: niko ne može vječno biti na jednoj poziciji i Lagumdžija to isto tako dobro zna. Problem je što ja, npr., mislim da Zlatko Lagumdžija treba biti predsjednik SDP-a. To je moje mišljenje. Ali, i Zlatko Lagumdžija, i ja, koji sam s njim u tom rukovodstvu, i moje vrijeme polako prolazi, moramo misliti ne na to ko će personalno biti na čelu partije, nego šta će biti sa idejom. Ne smijemo samo sebe radi, svog nekog interesa, pozicije na kojoj se nalazimo, dopustiti da umre ljevica u BiH. U ovom trenutku, ja sam spreman potpisati da je Zlatko Lagumdžija novi predsjednik SDP-a. To su moje procjene, možda ja pogriješim, vidjet ćemo šta će delegati reći. Ali, ono što je posao i Lagumdžije i mene, kao ljudi koji će polako, i hvala Bogu da je tako, odlaziti iz SDP-a, jeste da razmišljamo kako napraviti strukturu koja će nam sutra izbaciti pet ozbiljnih kandidata na kongresu između kojih će delegati birati. E, to je po meni veći problem nego ko će sad na ovom kongresu biti predsjednik. Uspjeli smo da sačuvamo SDP od svih tih udara kojima je bio podložen. Zlatko Lagumdžija je bio gromobran, on je primao najviše udaraca, ali Zlatko Lagumdžija nije ništa sam radio kada je riječ o SDP-u, bez ljudi iz Predsjedništva, prije svega SDP-a. Dakle, sve ono što su pojedinci ili institucije adresirali Zlatku Lagumdžiji, slobodno mogu i meni da pripišu, ja nemam ništa protiv toga, mogu da pripišu i članovima Predsjedništva SDP-a. Ali, mi ćemo na ovom kongresu, ja se nadam, jer je takav plan, polako otvarati vrata za neko novo vrijeme u SDP-u. 

DANI: Sa starim liderom to izgleda prilično utopistički.

KOMŠIĆ: Pošto sam ja sa Lagumdžijom i prijatelj, ne znam koliko je to čak mudro politički, ali evo reći ću: može vam i to izgledati kao varka, prevara, igra, show, ali nije show. Ja čovjeka znam i smatram ga prijateljem. Nije Zlatko Lagumdžija baš tako lako ni donio odluku da bude kandidat. Čak je bio sklon da ne bude.  

DANI: Ne vjerujem vam.

KOMŠIĆ: Moje je da kažem, a vaše je da vjerujete ili ne vjerujete. 

DANI: Naravno, neprijatelji SDP-a iz svojih pobuda pikiraju na Zlatka Lagumdžiju koji, slažem se, često jeste gromobran za čitavu stranku. Ali, s druge strane, ne dotiču li Vas se uvjerenja, stavovi, analize prijatelja, članova, glasača SDP-a, po kojima objektivno Lagumdžija kao lider SDP-a jeste problem i breme koje onemogućava SDP-u da dobije još snažniju podršku?

KOMŠIĆ: Znam za to i jasno mi je šta pitate, imao sam priliku i ja puno puta da se susretnem s takvim mišljenjem. I moje je pitanje na takvo mišljenje: “Uredu, možeš imati takav utisak, takvu percepciju, ciničan, ironičan, klempav, ružan, čupav, neobrijan, obrijan... A šta mu zamjerate?” Hajde da krenemo redom, konkretno. Prvo, da li mu zamjerate nešto kada je riječ o BiH, što je u ovim političkim okolnostima, meni se čini, najveća politička vrlina kod političara u BiH, da si pošten prema svojoj zemlji? 

DANI: Recimo, demokratičnost u Vašoj stranci. Vi ni o Prudu niste imali stava stranke pet dana jer je Lagumdžija bio na putu.

KOMŠIĆ: Nije tačno, imali smo. Druga je stvar kada se Predsjedništvo sastalo, druga je stvar kakav smo mi stav imali o tome. Ali, upravo sad kontra ovoga – Lagumdžija. Ja sam imao svoj stav o Prudu čim sam ga pročitao, i odmah sam se i s njim čuo oko toga, ali bilo je rečeno, nemoj da mi iznosimo stav, jer imamo Predsjedništvo kao oficijelni organ, pa da vidimo šta ljudi kažu. Tek kad je održana sjednica Predsjedništva, onda se izašlo sa oficijelnim stavom. Upravo zato nemoj da Lagumdžija, ili Komšić, ili peti-deseti, izlaze sa svojim stavom i prejudiciraju ono što će organ reći. 

DANI: Ali, nije li činjenica da SDP praktično od svoje ratne transformacije, nikada nije imao na čelu nebošnjaka, do toga da čak nijedan Hrvat nikad nije bio ni kandidat za predsjednika SDP-a, a kamoli predsjednik? 
KOMŠIĆ:
Ako ja u svojoj glavi kao čovjek koji ovako misli, pa onda SDP-ovac, pa sve, uđem u tu priču, Bošnjak, Srbin, Hrvat u SDP-u, ja se bojim da je mene đavo odnio, jer sam onda ušao u neki šablon od kog stalno pokušavam bježati. Dakle, odnijet će nas đavo u SDP-u ako se mi počnemo prevashodno tako ponašati. 

DANI: Sigurno ste svjesni ogromne podrške koju lično uživate u javnosti i ugleda koji ste stekli svojim konzistentnim, principijelnim stavovima. Zašto ste vrlo rano, neočekivano za mnoge, odmah decidirano izjavili da ne želite biti predsjednik SDP-a, kad je po mnogima to bila recimo dobitna ili vrlo dobra opcija koju je SDP mogao kapitalizirati na sljedećim izborima? 

KOMŠIĆ: Ja mislim da će SDP svakako kapitalizirati, nažalost, zbog ovakve vlasti. Moram reći, prvo, ja kao pojedinac, ne bih bio ništa bez SDP-a. Dakle, to se pokazalo, toliko sjajnih ljudi ima u ovoj politici koji ne mogu bez te partijske infrastrukture da iznesu stvar. I logično, ne možeš ništa sam. Dakle, nisam se ja rodio sam, niti sam pao s neba. Neko i nešto stoji iza ovoga što sam ja, a to je SDP – kao partija, kao ideja, kao infrastruktura, kako god. Dakle, nije Željko Komšić sam, niti ja mogu sam išta bez SDP-a. Ono što sam ja danas u očima ljudi, da pokušam barem biti objektivan, to mogu zahvaliti prije svega ne tome što sam ja takav kakav sam, jer sam ja uvijek takav bio, a niko nije znao za mene, nego prije svega mogu zahvaliti SDP-u, koji je od onog trenutka kad je rekao ti si naš kandidat, pa ti ideš, hoćeš li ovako-onako, tamo-vamo, i mi stojimo iza onoga što ti radiš. Dakle, nisam ja sam. Da li bi u ovom trenutku ja donio više glasova SDP-u kao predsjednik? Moguće da bih. Ali, rezultati izbora, i sve ono što smo mi imali, ne pokazuju tako. Bavili smo se mi i tom vrstom analize. 

DANI: Niste se mogli baviti analizom kad nikad niste učestvovali na izborima bez Zlatka kao predsjednika.

KOMŠIĆ: Ne govorim o tome, nego koliko sam ja kao pojedinac nosio, koliko je nosila stranka. Dakle, ja se izvinjavam, možda to ljudima koji nisu unutar stranaka i koji tako stvari ne gledaju izgleda malo strano i čudno šta ja govorim, ali sve ono što je politika u BiH pokazuje da ti, kao pojedinac bez stranke, nisi ništa. Da si najsjajniji na svijetu, jer nema šta da te iznese u toj priči. U ovom slučaju, meni je bitnija stranka. Šta će biti sa SDP-om kao idejom? I tu upravo govorim o ideji, jer nemojte zaboraviti, istočno od BiH, na prostorima bivše Jugoslavije, nema jake ljevice. To je sad posebno pitanje, zašto u jednoj Srbiji nema jake ljevice? Postoje takvi ljudi, znamo ih, obojica ih znamo, npr. u Beogradu, to su takvi ljudi, izuzetni ljudi, par excellence ljudi, ljevičari, ali nema ih. I dalje ih nema u toj državi. Ne mogu da naprave infrastukturu. I meni je u ovom trenutku, kad govorim o SDP-u, bitno sačuvati partiju i bitno sačuvati ideju. Moja je procjena, i zato ja toliko stojim iza toga, da Zlatko Lagumdžija treba još biti predsjednik SDP-a. I ja, iskreno da vam kažem, ja sam rekao ne. Rano, kasno, svejedno je, zato što vjerujem da Zlatko Lagumdžija treba biti predsjednik SDP-a. 

DANI: Bila je jedna iznenađujuća izjava, volio bih da je objasnite – da Vi ne bi bili u SDP-u, ako Lagumdžija nije predsjednik.

KOMŠIĆ: Ne, ja bih bio u SDP-u, ali ne bih bio u rukovodstvu. To je bilo u ono doba kad su se stvari lomile u SDP-u. Svašta se tada dešavalo. Svakakvih je udara bilo. To je bilo nakon opštih izbora, kada je, nije to baš neka strašna tajna, Lagumdžija htio da se povuče. I moram biti iskren, i reći, tad mi je rekao, i to dvaput, kako on kaže, jednom vruće glave, jednom hladne glave. Ja sam tražio od njega da to ne radi. I rekao sam mu: “Ako ti nisi u ovoj igri, neću ni ja onda tu vrstu igre da igram.” 

DANI: Isfolirao Vas je. (smijeh) 

KOMŠIĆ: Ma dobro, je li me folirao, nije me folirao, ne vjerujem da me folirao, suviše se dobro znamo i nema potrebe da me folira. Na kraju krajeva, šta bi bilo da sam ja rekao “da”? Kako bi me onda folirao? Dakle, nije to to. Mnogo bliži su odnosi ne samo između Lagumdžije i mene, nego ljudi inače u SDP-u. Meni je, za razliku od nekih godina, eto nije to tako ni davno bilo, kada je čovjek s određenom mučninom dolazio na te sjednice partijskih organa, danas drago doći tu. I danas mi je drago da mogu na tako relaksiran način sa ljudima raspravljati o običnim temama, da se ne bojim šta će ko pomisliti, hoće li pomisliti hoćeš li politički da mu glavu skineš, on meni, ja njemu, kako će se nešto shvatiti, nego na jedan normalan i relaksiran način. Ali, svakom dođe vrijeme da dođe, ali dođe i dan kad moraš da ideš. Ako si ozbiljan lider bilo čega, uvijek misliš šta će biti onog trenutka kad odeš. Ne samo prema tebi lično, nego mislim na to šta ćeš ostaviti iza sebe. U ovom slučaju, kada je riječ o predsjedniku SDP-a, šta ostavljaš iza sebe SDP-u? Jer niko ne može vječno biti, ne mogu ni ja vječno biti ovdje. Ne može ni Lagumdžija biti vječni predsjednik SDP-a, i svi smo toga svjesni. Ali šta će ostati poslije? I ono što je nama cilj, ja to imam u svojoj glavi ovako složeno, a vrijeme me može demantovati, svako ko dođe poslije Zlatka Lagumdžije bit će svojevrsno prelazno rješenje, do jednog novog političkog trenutka u SDP-u, kada će neki novi, mlađi ljudi to morati da preuzmu, kad prođu i određenu vrstu škole, i dokažu se, na kraju krajeva, i javnosti i SDP-u. Bit će ljudi koji će na tom putu propasti, to je sigurno, mada sad izgledaju kao veliki talenti, ali trebaš misliti šta ostaje iza tebe. I to je po meni ono što mi na ovom kongresu želimo da postignemo. Da vidimo šta je sljedeći korak, šta je korak za pet, deset godina i u smislu ko je na čelu partije, i šta je s tom partijom, šta je s idejom na kraju krajeva.

 

29.01.2009.

INTERVJU...

Konačno, evo me opet na blogu. Iskreno da vam kažem, nisam pisao nekoliko sedmica iz više razloga:  previše poslovnih obaveza, neatraktivnost događaja o kojima sam mogao pisati, ali i da priznam, bio sam malo lijen.

Međutim, neki dan sam dao veoma dug i opširan intervju  za magazin DANI u kojem sam odgovorio na mnoga vrlo zanimljiva pitanja. Prvi dio intervjua je izašao u današnjem broju, a drugi dio izlazi iduće sedmice. Mislim da je intervju zanimljiv, stoga sam ga odlučio postaviti na blog. Danas prvi dio, a iduće sedmice drugi dio. Ovaj post malo je drugačiji od ostalih, iz razloga što ja nisam ništa pisao, već sam samo odgovarao na pitanja.

Evo prvog dijela intervjua:

DANI: Da li je BiH još uvijek potreban Ured visokog predstavnika?

KOMŠIĆ: Mislim da još uvijek jeste, mada se postavlja pitanje imamo li ga. Kako je gospodin Lajčak radio negdje od početka 2008., mi praktično nismo ni imali visokog predstavnika. On je nastupao kao da nema ništa sa situacijom u BiH i kad podvučete crtu i sumirate ono što je uradio, rekli bi da ga nismo ni imali. Onda slijedi logično pitanje: ako smo funkcionisali s takvim visokim predstavnikom cijelu prošlu godinu, treba li nam uopšte? Međutim, ja mislim da treba. Njegov zadatak jeste implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma, a ne treba puno pameti za ocjenu, no on, nažalost, nije implementiran.  

DANI: A kako gledate   nedavnu izjavu Vašeg kolege Radmanovića po kojoj su oni koji su za zadržavanje OHR-a protiv Bosne i Hercegovine, protiv evropskih integracija zemlje? 

KOMŠIĆ: Prije svega, moj kolega Radmanović je jedan fini čovjek, jedan ozbiljan čovjek, čovjek koji nije politička štetočina kada je riječ o BiH, za razliku od nekih njegovih drugova. Razgovarali smo mi više puta o tome, privatno, i gospodin Silajdžić, on i ja. Problem stava gospodina Radmanovića jeste taj što mu u osnovi vi ne možete odbiti da BiH može funkcionisati na kompromisu i dogovoru. To je tačno. Ali, ne može biti dogovor ako je uvijek onako kako on misli. To nije dogovor. Onda je to ultimatum na koji neko ko drugačije misli uvijek mora pristajati. Dogovor, kompromis, podrazumijeva, tako da kažem, kretanje jednih drugima u susret. I ne može uvijek biti kako gospodin Radmanović kaže, a ako nije onako kako on misli - to nije dogovor. Dajte, haj’mo biti ozbiljni malo. On kaže: “Ne dam Republiku Srpsku.” Hajd’ uredu, to je u našim okolnostima neki stav koji je legitiman, pa čak i legalan i ne možete mu to osporiti. Ali, ako ja kažem: “Ali, meni to smeta, ja bih nešto da promijenim u tome”, onda se ne može reći ili će biti ovako kako ja kažem ili drugačije neće biti. Onda to nije dogovor. E, problem je tog pristupa generalno, koji dolazi iz Banje Luke, kojeg gospodin Radmanović zna fino tako upakovati, što kaže da BiH može postojati samo na dogovoru, s tim što ne dodaje ono što je suštinsko – nije dogovor samo ono što ti želiš. Pitam li se i ja malo kakva će biti, eto, ta Republika Srpska? A meni se čini logičnim da se pitam, jer nije to od gospodina Radmanovića, Milorada Dodika, njegove partije i njegovog naroda. Ja mislim da je to i moje. A, to što Dodik ili njemu slični neće da učestvuju u onome šta je u Sarajevu, ne može biti opravdanje da mi kažu: “Ne možete vi pitati šta će biti u Banjoj Luci”. Dakle, poremećena logika stvari je u pitanju. Naravno da BiH mora postojati i funkcionisati na dogovoru, ali u takvoj vrsti dogovora valjda se može uvažiti jednom i ono što ja mislim. Inače to nije dogovor. U protivnom, uvijek klekneš i kažeš, ja se izvinjavam što upotrebljavam imena ovdje, ali moram reći, kao gospodin Tihić, koji kaže: “Pa, jedino dogovor može.” Jasno da je dogovor u pitanju, ali moraš li uvijek popustiti jedino ti u ime nečega? 

DANI: Ne čini li Vam se da je čitava BiH postala talac Milorada Dodika? Može li domaća politika sama bez puno jačeg angažmana međunarodne zajednice stati na kraj njegovom kriminalu i sistematičnom podrivanju i temelja države BiH i procesa euroatlantskih integracija?

KOMŠIĆ: U ovom trenutku ne, i to iz jednog prostog razloga: zato što Dodik ima toliku podršku u Republici Srpskoj. Milorad Dodik se ne bi ovako ponašao da nema toliko glasova. On može da se ponaša na način na koji se ponaša zato što ima sve poluge vlasti u Republici Srpskoj i ima ustavne mehanizme da sve blokira na nivou države. Postavlja se problem kako mu se suprotstaviti u tome. Da ne otvaram pitanje političke kulture, demokratije, zloupotrebe svih tih mehanizama. Vratit ćemo se na ono prethodno pitanje, šta je to kompromis i šta je dogovor? Dakle, BiH jeste u ovom trenutku, nažalost, talac Milorada Dodika i njegove politike, njegove bahatosti i osionosti. Kamo puste sreće da je drugačije, ali jednostavno, nemate niti jedan ustavni mehanizam, zakonski mehanizam, da se tome suprotstavite. On kaže: “Ja to neću” i završi priču. Evo, ovo što se dešavalo s budžetom je dobar primjer. Dovedete se u poziciju da se pitate hoćete li budžet ikako ili će biti budžet onako kako to Milorad Dodik želi. Dilema nije komplikovana. Neke stranke pristanu na tu vrstu ucjenjivanja, i kažu: “Uredu, dajte nam budžet bilo kakav”. Druga je stvar što to nema nikakve veze sa stvarnim potrebama države, ali bolje da imamo bilo kakav budžet, da se ovo kotrlja, valja u blatu, i da Milorad Dodik i dalje provodi svoje. U ovom trenutku nemoguće mu se suprotstaviti legalnim sredstvima, dakle, ustavnim mehanizmima, zakonskim mehanizmima koje imate. Jedini odgovor na sve jeste, ili neka vrsta intervencije, u ovom slučaju Visokog predstavnika, koji to nije htio da radi, i vraćanje u neku normalu, neki normalni demokratski život u BiH, ili čekanje na rezultate novih izbora, s nadom da on neće imati toliko glasova koliko ima, da će, jednostavno, politička atmosfera biti drugačija u BiH. 

DANI: Kako onda objašnjavate činjenicu da je Dodik partnera za ostvarivanje svojih ciljeva pronašao u Sulejmanu Tihiću?

KOMŠIĆ: Ja sebi, otkako je potpisan Prudski sporazum, još nisam uspio da odgovorim šta je bilo Sulejmanu Tihiću. Šta mu se desilo? Ja ne mogu da vjerujem da je on, s političke strane, pa čak i s pravne strane, pristao na to što piše u Prudskom sporazumu. I stalno pokušavam sebi naći odgovor. Prije svega, sklon sam, moram reći, evo, mada ne bih trebao biti, da mislim da ga je neko na to nagovorio. Ne mogu da vjerujem da neko ko zdravorazumski razmišlja, da neko ko je ipak dugo u politici, dakle, nije politički naivac, može tako uletiti u tu vrstu procjepa. Ili on nije svjestan kakve je obaveze sebi natovario, nije svjestan šta znače te obaveze po BiH, ili je nečim pritisnut. Ja to stvarno ne znam. Ne mogu da vjerujem. Ja kad sam pročitao taj Prudski sporazum, meni je to bilo i tragično i smiješno na šta je čovjek pristao. Čime on to sve pravda, potrebom za kompromisom? Pa uredu, maloprije smo pričali oko kompromisa, ali nije kompromis da uvijek on, ili ja, ili vi, peti-deseti popuštate, to nije kompromis. Čovjek je pristao na sve ono što je Dodik htio, što je ključno za Dodika, čovjek je čak pristao da kroz Prudski sporazum otvori priču o formiranju trećeg entiteta, da da argumente Čoviću za tu priču, ne znam na šta je čovjek mislio. Ja ne znam šta je bilo. Da li je on, vođen uspjehom stranke na lokalnim izborima, pomislio da je trenutak da on konačno preuzme lidersku poziciju, da zada smrtni politički udarac Harisu Silajdžiću kao svom očiglednom ljutom i najljućem protivniku? Da li je on mislio da ima istorijsku ulogu, pa će on sad istorijski nešto krupno riješiti u BiH ili je jednostavno bio nagovoren, pritisnut, gurnut, kratkovid, nerazmišljajući dovoljno? Po meni, potpisao je jedan sporazum koji je katastrofa. Možda se on nadao, ko će to znati, postoji i ta varijanta, da će realizaciju Prudskog sporazuma zapravo razvodniti kroz razne procedure, različita tumačenja, pa onda reći nisam ja to mislio, to ne piše tako, iz toga se ne može izvući ovaj ili onaj zaključak... Kako god bilo, čovjek je potpisao po meni katastrofalan akt po BiH, po svoju političku opciju, neću namjerno da kažem po Bošnjake. Jer, znate, Lajčak je pokušao to predstaviti kao dogovor tri naroda, a ne tri političke stranke, što je katastrofa. Jer ja mislim da nijedan od njih trojice nema mandat cijelog naroda, da to nazove dogovorom u ime naroda. Dakle, Suljo Tihić je po meni napravio jednu katastrofalnu, je li naivnu, namjernu, kakvu god, političku grešku koja, na kraju krajeva, može i njega skupo koštati. 

DANI: U današnjem Avazu objavljena je Tihićeva izjava “da Prudski sporazum nema alternativu”. Moje pitanje glasi: pa da li stvarno potkopavanje temelja države BiH zaista nema alternativu? 

KOMŠIĆ: Prije svega, ne daj Bože da se realizuje Prudski sporazum. Prvo, dogovor oko Ustava oni ne mogu postići, to je nemoguće. Ne daj Bože da se realizuje ono oko imovine. Ako se to realizuje, vi ste dali grunt etničkim politikama da vam sutra dođu i kažu: “Šta hoćete? Mi smo vlasnici ovog dijela teritorije. Ovo vam je čak i zemljišno-knjižni izvadak da smo mi vlasnici ovog dijela teritorije”. S pravne strane to je toliko smiješno kada govorimo o državnoj imovini. Državna imovina je i statusna, ali i funkcionalna kategorija. Ja Tihića kao pravnika ne mogu da shvatim da je na to pristao, dakle, nije pravnički čak uredu. Fiskalno vijeće... Prvo, ono što su oni tamo dogovorili, to je protuzakonito. Lijepo u Zakonu o finansiranju institucija BiH, u zakonu koji mora i Fiskalno vijeće imati u vidu, stoji da prvo institucije BiH definišu svoje potrebe, pa onda, tako da kažem, ono što ostane entitetima. Ne, oni su okrenuli stvar. Hajde da mi prvo razgrabimo, pa ćemo ostaviti državi ovo. I tako dalje... Ako nema alternative Prudskom sporazumu, onda nam se crno piše. Ali ja mislim da alternative ima, i da zapravo alternativa jeste ne dozvoliti da se realizuje Prudski sporazum, bez obzira šta stranci pričali o tome, uvjeravali nas da je to dobro, ja i dalje stojim iza toga, to je katastrofalno, jedno od najcrnjih rješenja po BiH, u slučaju da dođe do realizacije toga. Do toga neće doći, jer već vidim, u Zakonu o državnoj imovini da ne da uknjižba, rasknjižba, i tako dalje, i hvala Bogu da se to neće realizovati. 

DANI: Hrvatsko pitanje. Ako je dvoentitetska struktura BiH za Hrvate naročito loša, ako je koncept trećeg entiteta neprihvatljiv, ako je Republika Srpska u predstojećim promjenama ustavnog ustrojstva nedodirljiva, šta je alternativa?

KOMŠIĆ: Jedina prava alternativa jeste da se mi vratimo onome što smo zapravo imali, a to je da sve ono što je etničko, nacionalno, jednostavno ne bude vezano za određenu teritoriju. To je zlo. Ako vežete etnički moment, etnos ako vežete za teritoriju, u BiH imate belaj. Haj’mo to okrenuti. Haj’mo drugačije te stvari postavljati. Haj’mo ići principom da nije važno jesi li manjina ili većina, jesi li pojedinac, sam, među “drugima”: moraš imati ista prava kao drugi. Dakle, pojednostavimo stvar. To je zapravo ono što je načelo ZAVNOBiH-a. I ono već postaje deplasirano, stalno ponavljati “ni, ni, ni” nego “i, i, i”, ali da smo, brate, svi ravnopravni, jednaki, bez obzira živimo li na dijelu teritorije gdje je “naš” narod većina ili manjina. To podrazumijeva, naravno, da takva vrsta administrativnog uređenja BiH ne može biti zasnovana na etničkom elementu kao dominantnom, nego na nekom drugom elementu. Mi smo to imali u BiH, i ruku na srce, vi u predratnoj BiH, tako da kažem, Socijalističkoj republici BiH, niste imali ove vrste problema. Paritet, odnosno nacionalna prava, prava kolektiviteta, etnička prava su zagarantovana na nivou države. I tu se ona štite. A ne da se štite skupljanjem na određenom teritoriju, i onda pravljenjem federacija i konfederacija. To odmah otvara pitanje međa. To je kada Čović ili predstavnici tih stranaka sa hrvatskim predznakom počnu pričati, npr. o potrebi da se formira treći entitet, pa ga zovu ovako, onako, svejedno, u suštini je to isto. Postavljaju se dva vrlo jednostavna pitanja pred njih, a koja su komplikovana da glava boli. Kako ćete odrediti granice? Da li mislite da možete odrediti granice tog entiteta u srednjoj Bosni i u Hercegovini? Logično, slijedi pitanje čiji je Mostar? I onda ulazite u paranoidnu situaciju da brojite koga ima više. A onda se postavlja pitanje šta ćemo, npr. sa Hrvatima u Husinu? Šta ćemo s njima, hoćemo li ih zaboraviti? Ne može tako. Nije put da se dijelimo, nije put da crtamo nove međe, i da nam se daje način da rješavamo nacionalno pitanje u BiH. Put je suprotan. Hajdemo mi sve što je vitalni nacionalni interes, što je bitno svakom narodu, dići na nivo države, i tu ćemo tražiti i paritete, i ravnopravnost, i mehanizme kojima se sprečava ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg naroda, a pustite ove lokalne nivoe, nemojte da ja gledam samo gdje ima više pripadnika mog naroda, pa da ja sad moram seliti tamo da bih bio ravnopravan. Neću tako! Nije normalno, nije to uredu, ta vremena su prošla, ne živi se tako, barem se u Evropi tako ne živi. Ali, nažalost, niko neće tim putem da krene. Izgledate malo smiješni kad pokrenete priču i kažete ljudima idemo u pogrešnom pravcu, hajdemo se mi vratiti onome što smo zapravo imali, haj’mo se mi vratiti načelima na kojima je bila Republika BiH. Ko bi imao protiv toga nešto? Zašto bi Srbin, Hrvat ili Bošnjak imao protiv toga bilo šta? Ne uzimaš mu ništa što već ima, a daješ mu tako puno.  

DANI: Imaju srpski, hrvatski i bošnjački nacionalisti. 

KOMŠIĆ: Zato što oni na taj način manipulišu narodom. Iz straha. Neću namjerno sebe da pominjem, jer onda tu ispada da govoriš iz nekih sebičnih, ličnih interesa. Evo kad pričamo o Hrvatima, neka Dragan Čović i ostali koji to zagovaraju ne brinu o meni, ali evo, ja ih pozivam da brinu, npr. o Hrvatima u Tuzli. Šta je s njima, pobogu? Što bi oni bili građani drugog reda? I pozivam ga da mi odgovori šta će s Posavinom? Hoćeš reći: “Uredu, eto Posavina u Republici Srpskoj.” Je li to, na kraju krajeva, zaključak te politike? Kako ćeš povući granicu u srednjoj Bosni i u Hercegovini te treće, četvrte, pete, desete, jedinice federalne, konfederalne, entiteta? Ne možeš to uraditi na miran način, pobogu! Logično je da ne možeš. Isto kao što ja nikad neću pristati da Sarajevo nije moj grad. Nikad! Ne može me na to niko prisiliti, bez obzira, ja sam da ostanem u ovom gradu, on je moj i tako je. 

DANI: Kako vidite svoju ulogu u Predsjedništvu BiH, kao političar koji je u isto vrijeme u najvišem organu države i kao visoki funkcioner stranke koja je u opoziciji? Uopće, kako ocjenjujete dosadašnji učinak Predsjedništva?

KOMŠIĆ: Krenut ću od ocjene rada Predsjedništva. Za mene je očekivano, meni je bilo jasno onog trenutka kad su saopšteni rezultati izbora, gdje ćemo se mi sudarati. Zapravo, na svakoj krupnoj političkoj temi o kojoj odlučuje Predsjedništvo kao ustavom definisan organ, mi ćemo imati probleme. I nije to samo bilo, nego će tako biti do kraja ovog mandata. Druga je stvar što ja mislim da Predsjedništvo BiH, sa ovakvim ustavnim nadležnostima, jednostavno treba prerasti u predsjednika koji će imati još manje nadležnosti. To je moje mišljenje, i mislim da mora doći vrijeme kad će BiH imati predsjednika, hajde recimo, sa nadležnostima koje ima njemački predsjednik. Neka ga bira parlament, eto, da bude opšteprihvatljiva ličnost, da ne bi bilo ko je koga preglasao, koga više ima u BiH, itd. Dakle, rad Predsjedništva po meni je očekivan. I bit će još sudaranja na svakom krupnom političkom pitanju. Moja pozicija je, moram reći, mada je na početku izgledalo da ću ja biti u teškoj poziciji, lakša nego pozicija gospodina Radmanovića i gospodina Silajdžića, upravo zato što su oni, gospodin Silajdžić predsjednik stranke, gospodin Radmanović član rukovodstva stranke – stranaka koje su u vlasti. Jer, jedno je kad ste vi vlast, pogotovo kad ste na tako neprirodan način napravili vlast, kao što je napravljena vlast nakon naših općih izbora, dakle, bez ikakvog programa, nego prostim sabiranjem – haj’mo mi u vlast, pa ćemo se mi rastaljivati, dijeliti, kako kome šta – naravno da ćete imati problem, jer ste osuđeni onda na masu trulih kompromisa, ne bi li i dalje bili ta vlast. I svaki dan smo svjedoci toga. Meni je lakše nego Radmanoviću i Silajdžiću, ja sam to njima i rekao. Pazite, druga je stvar što se ja nekad osjećam tako, neću reći bijesno, ali nekad mi je loše, jer s aspekta pozicije, eto jedne od čelnih pozicija na nivou države, dođeš nekad u situaciju da ovisiš o bilo kojem potezu, o nekim drugim strukturama, da ne možeš izdati naredbu, nalog... Evo, imali smo nedavno slučaj žene koja je teško nastradala, i onda, šta ćeš? Zoveš, moliš ljude da pomognu. Jer s aspekta člana Predsjedništva ti to ne možeš izmisliti. Jedino što smo mogli, što smo ponudili kao pomoć jeste helikopterski prevoz. To možemo. Ali ne možeš realizovati ono što misliš da je ispravno. E, tu je moja pozicija drugačija i teža u odnosu na Radmanovića i Silajdžića. Oni ipak imaju mehanizme i poluge vlasti, i na nivou države, i na nivou entiteta, i na nivou kantona i Federacije. Ja to nemam. I tu se mi zapravo razlikujemo. Ali, Bože moj, ne možeš imati sve. 

DANI: Da li Vi dijelite ocjene po kojima globalna ekonomska kriza neće značajnije potresti BiH? 

KOMŠIĆ: O, kako su to, po meni, naivne ocjene! Ja ne mogu da shvatim ljude koji to izjavljuju, još onda uporno brane tu tezu. Mi to već osjećamo, a bit će još gore. Pa, pričajte s ljudima koji se bave biznisom. Ja sam imao priliku da porazgovaram sa par njih. Kažu ljudi ovako – pazite, nema novca, ne više samo za investiciju, dakle, za dalji razvoj, nego dolazimo u pitanje kako držati firme. Jedini izlaz da bi preživjeli kao firma, jeste da otpuštamo ljude. Ne možemo drugačije. Druga stvar, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju dodajte na to sve, bescarinski uvoz roba iz Evropske unije, o tome niko živ ne razmišlja. Kod nas jedino kada je o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju riječ, ljudi su razmišljali o tome, manje prihoda u budžetu, a niko ne razmišlja kakve to posljedice na domaću privredu donosi, niko ne razmišlja zašto banke ne plasiraju sada novac u investicione projekte, i naravno da će se to odraziti na firme, na ljude koji će ostati bez posla, što je najtragičnije, odmah se to vraća kroz javnu potrošnju, odnosno priliv novaca u budžete institucija, stotine institucija u BiH koje dalje ne mogu podmirivati svoje socijalne planove. Evo, Federacija, vidite u kakvom je belaju. Naravno da imate jednu ekonomsku spiralu, koja se vrti kao twister, i samo ubrzava ka dole. Gdje je dno? 

DANI: Isključujete li mogućnost da opravdani socijalni protesti i nezadovoljstvo kriminalnom vlašću dovedu do realizacije “atinskog scenarija” u Sarajevu? Kakav bi bio Vaš odnos prema takvim protestima?

KOMŠIĆ: Prvo, mislim da se to neće desiti u Sarajavu. Bar dosadašnje iskustvo sa dosadašnjim situacijama koje su mogle biti okidač za takvu vrstu iskazivanja nezadovoljstva govore da se slične situacije ne mogu očekivati. Spominjem samo primjer protesta protiv sramnog povećanja funkcionerskih plaća na kojima se okupilo par stotina ljudi. Zašto je to tako, veliko je pitanje i čini mi se da je to poseban sociološki fenomen. Ali, svaki opravdan socijalni bunt bih podržao, ali nasilje nikad.

DANI: I sad, s obzirom na ovlasti Predsjedništva, a s druge strane na ekonomsku krizu i katastrofalne posljedice koje već osjećamo, je li nelogično moje pitanje jeste li Vi, i druga dva člana Predsjedništva, mogli išta učiniti na ublažavanju posljedica krize?

KOMŠIĆ: Prije svega, čim je postalo izvjesno da mi idemo neminovno u tu krizu, tražena su mišljenja od resornih ministarstava, od ljudi koji se bave tim poslom, od Centralne banke BiH, ministarstva finansija. Prvo je nama data jedna, po meni, paušalna analiza koja nije bila potkrijepljena nikakvim istraživanjima, nikakvim podacima, da, k’o biva, mi ne trebamo baš brinuti: mi imamo stabilan finansijski sektor i da čak možemo profitirati iz krize, što je po meni bilo van pameti. Profitirati od takve vrste krize – pa ne živiš na Marsu, da sve prolazi mimo tebe. Moraš to osjetiti, pogotovo kao mala i slaba ekonomija. Mi bismo sutra trebali imati sastanak (razgovor vođen 26.1.2009., op. S.P.), premijer Špirić je pokušao da sazove taj sastanak, ja ne znam da li će se uopšte svi odazvati na taj sastanak, da vidimo jedan globalni presjek gdje je BiH – i po pitanju krize, i po pitanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Evropske unije, NATO-a, itd. Ali, znate, meni je dosta sastanaka tipa eto dođemo mi, donesemo kako mali Đokica vidi svijet, kako mali Đokica vidi krizu... Kad pitaš državno ministarstvo finansija: “Vodite li vi ljudi ikakvu evidenciju, imate li ikakve podatke o tome, sabirate li šta, oduzimate li šta”, oni kažu: “Nije to naš posao”. To bi, k’o biva, trebali da rade entitetski ministri. I, da bi donio ispravnu procjenu, ispravan zaključak, naravno da moraš imati prije svega neke podatke, i neku analizu. Ne možeš, ponavljam, kao mali Đokica zamišljati gdje će stvari ići. Međutim, to kod nas niko živ ne radi. Imaš par ozbiljnih ekonomista koji tako, s aspekta posla kojim se bave, upozoravaju na neke stvari, i ti si kao institucija vlasti, organ, osuđen da prikupljaš podatke, analize, od ljudi koji uopšte nisu u institucijama sistema. I onda kad nešto prikupiš i kažeš zvone zvona na uzbunu, hoćeš da izdaš nalog nekom da nešto uradi, onda oni kažu: “E, to nije naš posao po ustavu, mi to nećemo raditi”. Pitali smo, eto, ovdje je bio i ministar finansija, kojeg ja izuzetno cijenim, kao sposobnog čovjeka, kako procjenjujete šta će se desiti, imate li podatke, koliko će ljudi ostati bez posla, kako će se to odražavati na javnu potrošnju, imate li prijedlog kakvih mjera, šta da radimo, treba li propise nove donositi, treba li mijenjati stare kako bi našoj privredi pomogli, kako ćemo upumpati pare u tu privredu koja treba novac ne više za investicije, nego za tekuće održavanje? Svi kažu: “Šta ja imam s tim?” 

04.12.2008.

Budžet BiH ili kako (ne)volim državu BiH...

Top tema zadnjih dana svakako je prijedlog budžeta institucija BiH za 2009 godinu. Naravno da sam bio protiv takvog, da ga nazovem, prevarantskog prijedloga budžeta, koji je kreiran samo za puko preživljavanje institucija države BiH, a ni u kojem slučaju za neki napredak i poticaj ka naprijed, kao što bi trebalo.  

U zadnje vrijeme bilo je mnogo razbacivanja ciframa i milionima. Naravno, običnom čovjeku, kao i meni također, toliki milioni izazivaju vrtoglavicu u glavi jer, jednostavno, niko od nas sebi ne može predstaviti kolika je to količina novca.  

Međutim, sve je relativno. No, krenimo redom. 

Trenutno imamo veliki problem sa konceptom odnosa entitetskih vlasti prema državi. To je, između ostalog, i jedan od rezultata dogovora iz "Spruda" na osnovu kojeg su OBA entiteta nemilosrdno krenula na uništavanje države BiH. 

Prema važećem zakonu, prvo se planiraju potrebe države, a ono što ostane dijeli se među entitetima. Međutim (S)prud je čudo. Tri premijera i njihova tri ministra finasija, koji sačinjavaju fiskalno vijeće, predložili su budžet institucija BiH za 2009. godinu, ali po mjeri entiteta. Naravno, protivzakonito, jer su prvo izračunali i obračunali potrebe entiteta, a tek su potom ostatak, odnosno otpatke, zakonski i uokvirili, odnosno složili se da ti ostaci trebaju pripasti državi. 

U svemu ovome moram istaći pozitivnu ulogu i stav državnog ministra finansija Dragana Vrankića koji je nesebično, ali uzaludno, pokušavao urazumiti premijere da su predložena sredstva nedovoljna za normalno funkcionisanje države BiH. 
 

Naravno da cifre i brojke sluđuju, ali tu treba imati neke realne pokazatelje makar za poređenje.

Recimo, u 2008. godini budžeti su bili sljedeći:

- budžet Institucija BiH, države BiH:  1, 186 milijardi KM,-

- budžet RS-a:    1, 575 milijardi KM,-

- budžet FBiH:    1, 760 milijardi KM,-  

A sada pratite ova poređenja: 

- budžet Grada Zagreba za 2008. godinu:  2,135 milijardi KM,-

- budžet Grada Beograda za 2008. godinu: 1,523 milijardi KM,-

- budžet Crne Gore za 2008. godinu:  3,529 milijardi KM, - (1,810 milijardi Î)

- budžet Kantona Sarajevo za 2008 godinu:    813 miliona KM,-

- budžet Grada Sarajeva za 2008. godinu:       23 miliona KM,-   

(Kada govorimo o Sarajevu, sada možete i vidjeti zašto SDA i SZBiH i ne pomišljaju da ponude mjesto premijera Kantona Sarajevo nekome "drugom", dok se velikodušno "razbacuju" ponudama za mjesto gradonačelnika Sarajeva. Pare su čudo.) 

Napominjem da su ovo okvirne cifre, tako da može biti grešaka u kojem milionu, gore-dole, što šokantno zvuči za svakog građanina, ali ovdje govorim o nekim globalnim, da kažem, najvišim državnim brojkama i ciframa. 

Imajući u vidu sve ovo, svako noramalan može zaključiti da DRŽAVA BiH u ovim brojkama i milionima ispada pravo siroče, čak šta više, nedonošče. 

Na zadnjoj sjednici Predsjedništva BiH, Fiskalno vijeće (3 premijera i 3 ministra finansija) je dostavilo prijedlog prema kojem budžet institucija BiH za 2009. godinu treba iznositi

1, 436 milijardi KM.

Gledajući situaciju u svijetu, recesiju, krizu, moram reći da ja ne bih imao ništa protiv ovakvog budžeta, međutim problem je što je budžet povećan najvećim dijelom zahvaljujući nemoralnom povećanju plata od prije nekoliko mjeseci, dok su istovremeno smanjene tzv. kapitalne investicije. 

Predložio sam da se ne smanjuju stavke za potrebe ispunjavanja obaveza države nego da se smanje nemoralno visoke plate, odnosno plate koje prelaze 1500 KM,-. Ovo je posebno važno imajući u vidu da vojska, policija, granična služba, itd. imaju mizerno male i destimulirajuće plate. 

Ovakvim budžetom direktno su onemogućene bilo kakve aktivnosti i obaveze države BiH prema EU i NATO-u. Prihvaćena su milionska davanja za iznajmljivanje prostora, ali su skresane investicije za kupovinu zgrada ambasada. OSBiH nemaju šanse da kupe rezervne dijelove za opremu, koja je generacija Vijetnamskog rata, a kamo li da se modernizuju ili makar kupe neki avion ili helikopter za gašenje požara.  

Prema ovom prijedlogu, pomoć povratnicima je mizernih 300.000 KM, a izgradnja državnog zatvora je neka daleka maglovita vizija, iako na stotine osuđenika čeka izdržavanje kazni, a u međuvremenu se slobodno šetkaju našim ulicama. 

Da ne spominjem da nema teorije ni priče o nekoj modernizaciji sigurnosnih službi i sistema bezbjednosti u cilju povećanja sigurnosti i kontrole u BiH, što automatski znači liberalizaciju toliko spominjanog viznog režima. 

Kao što sam rekao, bio sam protiv predloženog budžeta institucija BiH od 1,436 milijardi KM,  te sam stoga predložio novi budžet državnih institucija BiH u iznosu od 1,540 milijardi KM. Vidjet ćemo šta će moje kolege u Predsjedništvu reći o njemu na sljedećoj sjednici. To povećanje nije ni blizu onoga koje bi trebalo, ali makar neće onemogućiti ili drastično usporiti put BiH u ispunjavanju njenih obaveza prema evropskim integracijama. 

Istovremeno sam vidio da je Vlada RS-a predložila budžet RS-a za 2009. godinu u iznosu od 1,670 milijardi KM. Imajući u vidu trikove entitetskih vlada i parlamenaraca (povećaj platu 100 % a onda je u cilju štednje srceparajući smanji za 10 %) za očekivati je da će prijedlog budžeta Vlade FBiH za 2009. godinu biti blizu 2 milijarde KM.     
 

Nadam se da vas nisam ugnjavio brojkama i slovima ! 
08.10.2008.

PROĐOŠE I OVI IZBORI...

Konačno su prošli još jedni lokalni izbori u Bosni i Hercegovini. Na blogu namjerno nisam ništa pisao u zadnjih mjesec dana  iz razloga što bi to zlobnici odmah protumačili kao predizbornu kampanju. 

Što se tiče rezultata, jedino što me raduje je činjenica da su po prvi put sve stranke "dobitnici". Naime, nisam još čuo niti jednog lidera da je rekao da mu je stranka podbacila u izbornim rezultatima. Dobro je da su svi zadovoljni, ako ništa drugo onda zato što zadovoljni ljudi ne prave belaje!  

Kada je riječ o izborima, prokomentarisao bih još i slabu izlaznost u velikim gradskim sredinama. Izgleda da je upravo u tim gradskim sredinama Bosne i Hercegovine svojstven neki lažni elitizam koji se svodi na logiku da su izbori za njih  "nešto prljavo" a da se mi, tj. oni, kao bavimo višim vrijednostima u životu. Zanimljivo, i onda takvi lamentiraju narednih godina nad "našom" teškom sudbinom. Kada ovo kažete nekome, on će odmah naći makar pet razloga zašto nije izašao na glasanje, od lošeg vremena, prehlade, apatije, loše "ponude" kandidata, do zauzetosti tog dana, službenog puta, apolitičnosti... Ali šta je tu je, svako je gospodar svoje sreće i budućnosti. Samo je "malo problem u demokratiji" i u tome što se glasovi zbrajaju, pa ispadne veoma često da su neki "drugi" ljudi, ljudi  koje nismo željeli, gospodari našeg života i budućnosti. 

Drago mi je da se stišala priča oko popisa stanovništva u BiH koja je bila aktuelizirana u predizbornoj kampanji na nivou za i protiv popisa. 

 Činjenica je da se, konačno, ništa u životu  ne mora uraditi, tako ni provesti popis stanovništva. Problem je samo što je Bosna i Hercegovina prema Evropskoj uniji preuzela obavezu organizovanja popisa stanovništva 2011. godine i što je to jedan od uslova u procesu daljeg pridruživanja Evropskoj uniji. Inače, te godine se organizuju popisi stanovništva u cijeloj Evropi.  

Politiziranje problema nacionalnog izjašnjavanja stanovnika ponukalo me je da istražim kako je to riješeno u drugim evropskim zemljama i moram reći da sam bio iznenađen kakvih sve pitanja ima u anketnim listićima. Tako ima vrlo demokratskih zemalja, gdje se pored nacionalnosti i vjeroispovjesti postavljaju pitanja o maternjem jeziku, zemlji odakle se došlo, načinu stjecanja državljanstva, itd. 

Generalno govoreći, glavna svrha popisa u demokratskim zemljama, pored broja stanovnika, je ekonomsko- socijalna karta, odnosno slika, kako osnovne jedinice ili domaćinstva, tako i čitave države.  

Tako su ključna pitanja vezana za školsku spremu, zaposlenost, način transporta, pa sve do posla/škole i do toga da li u stanu imate tekuću vodu, gas i slično.

Po našem običaju, što bi nešto bilo jednostavno kada može biti komplikovano. Politiziralo se pitanje nacionalnog izjašnjavanja ispitanika u popisu stanovništva.  

Iskreno rečeno, ne mogu da dokučim razloge nečijeg protivljenja tom pitanju. Mislim da je to pitanje značajno za Bosnu i Hercegovinu i da se ne može samo "gurnuti pod tepih" i to iz razloga što je, ipak, za Bosnu i Hercegovinu, kao multietničku državu, bitan nacionalni ključ, kako u cilju očuvanja ravnopravnosti njenih naroda, tako i u političkom životu, odnosno pri raspodjeli političkih funkcija. 

Svako malo pametniji je shvatio da su ovi zadnji izbori na određen način dali preciznu sliku nacionalne strukture stanovništva u BiH, jer pasivna registracija znači da se glasač automatski stavlja na glasački spisak u mjestu gdje je prijavljen i gdje je izvadio CIPS-ovu ličnu kartu.  

Stvarno ne vidim razloga zašto bježati od očite činjenice da u Banjoj Luci i Prijedoru živi više od 90 % Srba, u Sarajevu i Bihaću više od 90 % Bošnjaka, ili u Livnu i Čapljini više od 90 % Hrvata. To je naš realitet, loš realitet, ali mi od njega ne možemo pobjeći, moramo prihvatiti živjeti s tim i nema razloga da sami sebe lažemo. Drugo je pitanje koliko većina u određenim sredinama manjini olakšava ili otežava život.  

Razlozi promjene etničke strukture u Bosni i Hercegovini, naravno, nisu svugdje isti. Negdje je neko otišao otjeran puškom, zločinom, a negdje je neko otišao zbog nelagode, teške ekonomske situacije, nezaposlenosti, neravnopravnosti generalno. Negdje je bio koncept da se "oni drugi" protjeraju, a negdje je neko jednostavno poslije rata rasprodao imovinu i otišao. Neupitno je da je svaki takav slučaj svojevrsna tragedija i ljudska drama. 

Čini mi se da je , nekako, najprihvatljivije da u anketnom listu za popis stanovništva treba da stoji pitanje o nacionalnosti ispitanika, ali naglasiti da nije obavezno da se ispitanik o tome izjasni, ukoliko to ne želi (pogledati upitnike za popis stanovništva iz zemalja bivše SFRJ) i rješenja u nekim zemljama EU. 

Za one radoznale koje ovo malo više zanima na linku: http://unstats.un.org//unsd/demographic/sources/census/censusquest.htm#A

mogu pogledati kako izgledaju i šta sve sadrže upitnici za popise stanovništva u većini zemalja u svijetu. 

02.09.2008.

CRVENI KRIŽ/KRST I PARAOLIMPIJCI...

Protekle sam sedmice posjetio Dječije odmaralište Crvenog križa/krsta u Vogošći i obišao grupu od 54-ero djece iz Milića i Srebrenice, koja su boravila sedam dana na ljetovanju. Malo čudno zvuči “ljetovanje” u Sarajevu, ali ipak, za tu djecu to predstavlja veliku stvar i iskustvo, zato što mnoga od njih ranije nisu bila u prilici doći u Sarajevo. Volim ovakve vrste posjeta i susreta jer se tako najbolje nauče i saznaju neke stvari.

Nakon susreta sa djecom, sastao sam se i sa rukovodstvom Crvenog križa/krsta koji su me informisali o svom radu i aktivnostima.

Crveni križ/krst je organizacija koja je prisutna u životima svih nas, svi znamo za nju, ali većina nas o njihovom radu ne zna gotovo ništa.

Nevjerovatno zvuči podatak da u Kantonu Sarajevo trenutno ima 1.365 korisnika javnih kuhinja, i to samo Crvenog križa/krsta, a procjenjuje se da u Kantonu ima čak oko 5.000 korisnika javnih kuhinja. Kako su mi rekli, taj broj se stalno povećava, a kuhinje Crvenog križa/krsta trenutno imaju još oko 500 kandidata, tzv. “graničnih slučajeva". Cijena pripremanja jednog besplatnog obroka u javnoj kuhinji iznosi dvije marke. Radnim danima su to, uglavnom, variva, dok se za vikend daje suha hrana. Nisam znao, i skoro zaboravih reći, da korisnici javnih kuhinja imaju samo jedan obrok dnevno. Tužno je da neko preživljava sa jednim obrokom dnevno. To su, uglavnom, stariji ljudi koje svi mi svakodnevno srećemo na ulici. Tek kada se čovjek susretne sa takvim stvarima, onda u potpunosti shvata važnost onoga što se zove socijalna država. Što se tiče uposlenka Crvenog križa, mogu reći da su to, zaista, veliki entuzijasti koji se svakodnevno bore da “namaknu” još koji fening jer, inače, nemaju dovoljno sredstava za svoj rad i redovne aktivnosti.

U sezoni grijanja ovom odmaralištu je potrebno oko pet tona mazuta za grijanje, za šta oni još uvijek nemaju sredstava, a odmaralište se mora grijati, jer bi u protivnom hladnoća uništila sve instalacije.

Ipak, nije sve tako crno, jer i pored svih problema u svom radu, obećava podatak da Crveni križ/krst ima mnogo volontera, mladih ljudi, entuzijasta koji su uključeni u sve akcije i aktivnosti. Ipak nismo svi izgubili dušu i srce.

Jučer sam na aerodromu ispratio našu paraolimpijsku reprezentaciju koja je otputovala na Paraolimpijske igre u Pekingu.

Pored takmičarki i takmičara u atletici i streljaštvu, ipak se najviše očekuje od odbojkaša. Znam sve te momke, jer ih redovno pozivam na prijeme u Predsjedništvo BiH i obilazim ih na pripremama pred velika takmičenja, za razliku od pojedinaca koji ih obilaze samo pred izbore.

Stvarno je zadovoljstvo i ponos vidjeti jednu takvu ekipu, koja je u svjetskom vrhu, za razliku od "odličnog" 40. mjesta na koje smo, inače, "navikli" na velikim takmičenjima. Naši odbojkaši su pod velikim pritiskom imperativa pobjede i zlatne medalje, jer su najbolja svjetska ekipa. O njihovom kvalitetu i važnosti najbolje govori podatak da su, u najvećem broju zemalja u svijetu, u potpunosti izjednačena prava i privilegije nosilaca olimpijskih medalja sa nosiocima paraolimpijskih medalja.

Na kraju su mi poklonili reprezentativni dres, a ja sam im svima poželio mnogo sportske sreće. Kako neko reče, nije bitno koja će medalja biti, već je bitno da pobijede u finalu.

Sa djecom iz Milića i Srebrenice
Sa djecom iz Milića i Srebrenice








20.08.2008.

Reprezentacija...

Jučer sam otišao na moju Grbavicu, mislim na stadion, i posjetio našu fudbalsku reprezentaciju. Iskreno govoreći, malo sam se dvoumio da li da odem ili ne, zbog katastrofalnog stanja u i oko NSBiH.

Prateći Olimpijadu u Pekingu čovjek može uživati, ali i pomalo „biti zavidan“ gledajući kako sportisti "ginu" za boje svoje zemlje i kako, ama baš svaka zemlja, podržava i živi za svoje sportiste i njihove uspjehe. To je jedan od razloga zašto sam otišao i sreo se sa našim fudbalerima, i nije mi žao. Ćiro i reprezentacija BiH trebaju našu podršku, samo oni! Nikako rukovodstvo Saveza, koje treba krupne promjene. Momci su mladi, dobri fudbaleri i entuzijasti. Tek kada sam vidio njih, onako mlade i poletne, shvatio sam koliko sam, uslovno rečeno, star.

Što se tiče Ćire, stari stručnjak i šarmer, nije mu lako, ali prihvatio se posla kojeg se prihvatio. Iskusan je i stručan trener sa dovoljno iskustva, mudrosti, ugleda i snage i mislim da nikome iz Saveza neće dozvoliti da mu se miješa u posao.

Koliko sam vidio, uveo je "vojničku" disciplinu, što mi se sviđa, i to posebno zato što je ta vojnička disciplina neophodna u pravljenju jedne nove i mlade reprezentacije. Mislim da će uspjeti izgraditi borbeni duh zajedništva u reprezentaciji BiH. Posebno je važno što će sigurno promijeniti mentalni sklop igrača, na način da shvate da je igrati za državnu reprezentaciju nešto najvažnije, nešto što je stvar nacionalnog i ljudskog ponosa.

Rekao sam mu da ćemo - ukoliko postigne barem pola uspjeha kakvog je postigao sa Hrvatskom- biti presretni, ali da nije problem i izgubiti utakmicu ako se ne stidimo igre naše reprezentacije.

Što se tiče dužine, odnosno kratkoće, priprema interesantno je što su mi rekli, a nisam znao, da evropski klubovi ne puštaju svoje fudbalere duže od dva dana za prijateljske reprezentativne susrete.

Sreo sam i Miralema Pjanića, kako ga zovu "mladog dragulja" koji između treninga vadi CIPS-ovu ličnu kartu i pasoš. Posebno mi je drago što nismo dozvolili da nam, kao do sada, druge zemlje „ispred nosa“ uzmu kvalitetne sportiste.

Šta još reći za večerašnji meč protiv Bugarske. Ništa osim da je najvažnije da se ne stidimo igre naše reprezentacije...ali nije loše i pobijediti.







01.08.2008.

Svašta pomalo...

Pročitao sam neke komentare blogera vezano za moju izjavu u zadnjem postu, vezano za mogućnost ukidanja RS-a. Definitivno, pojedinci ili ne znaju čitati ili nemaju veze sa Ustavom, procedurama i sastavom Parlamenta BiH. Što se tiče sastava i načina Parlamenta BiH, svi oni kojima nije jasno ili ne znaju mogu da pročitaju iz člana IV Ustava BiH, odnosno, iz stava 1 i stava 3, tačka d. Sastav Parlamenta BiH se može ovdje vidjeti i sve je puno jasnije kada se vidi da su, od 14 poslanika iz RS-a, u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, samo 2 poslanika koji nisu Srbi.

Što se tiče mog ličnog stava, ja bih sutra prvi digao ruku za ukidanje RS-ali i FBiH, i to iz hiljadu razloga, međutim, jedno su moj lični stav i želja, a drugo je šta je realno moguće. Sa sadašnjim sastavom Parlamenta BiH nisu moguće nikakve ustavne promjene, bilo koje vrste. Neko možda voli da čuje slatka i nemoguća obećanja, neko možda voli da ga neko slaže po sto puta, ali ja samo pričam ono što je realno moguće, ma koliko to nekome bilo drago ili krivo. Sasvim je druga stvar šta bih ja volio – BiH bez entiteta! Za sada nema dovoljno ruku u Parlamentu BiH koji bi glasali za promjene, kako Ustava, tako i unutrašnje organizacije BiH.

Karadžić je konačno u Hagu. Jedino što me je interesovalo je njegov izgled, pošto su ga "doveli u red". Kao što sam i pretpostavio, sam će se braniti i nastojati, kao i Milošević, da do besvjesti rastegne suđenje. Nadam da su sudije iz tog suđenja naučili školu, te da to neće dopustiti i Karadžiću. Naravno, za koju sedmicu će se i on početi žaliti na zdravstvene probleme, iako je izjavio da je odličnog zdravlja.

Dva su me događaja malo vratila u prošlost. Obilježena je 15-a godišnjica sarajevskog tunela i baš sam računao koliko sam puta prošao kroz njega. Mislim, jedno 15-ak puta, ali moram biti iskren da niti jednom nisam razbio glavu u tunelu. Jedino ne znam šta mi je bilo teže -izlaziti iz Sarajeva kroz tunel ili se vraćati kroz njega. Blato, voda, zagušljiv vazduh, pretežak ranac, bol u leđima, sve me to asocira na tunel. Čudo je šta sve čovjek može izdržati.

Smrt Mate Parlova me je vratila u rano djetinjstvo, kada smo svi bez daha gledali njegove mečeve. Inače sam redovno kao mali ustajao u 3 ujutro i bunovan gledao mečeve Alija, Listona, Frejzera, ali svi smo mi nekako sa posebnim zadovoljstvom gledali Matine mečeve.

I zamalo da zaboravim na izjavu bivšeg visokog predstavnika Paddyja Ashdowna o tome kako BiH prijeti raspad. Međutim, ubrzo će se vidjeti po čijem nalogu i u čijem interesu je lansirao u medijima tu priču. Izgleda da je većina Bosanaca i Hercegovaca već zaboravila da je „besposleni i pijani lord“ bio taj koji je papagajski ponavljao, tokom svog mandata u BiH, da nacionalizam nije problem BiH, a danas nam šalje „dobronamjerna“ upozorenja kako je upravo taj njegov „bezopasni“ nacionalizam glavna opasnost za opstanak BiH! Ma, hajde, Paddy... popusti nas!

25.07.2008.

Prijedor i događaj sedmice...

Prije nekoliko dana boravio sam u Prijedoru, nažalost iz vrlo tužnog razloga, ukopa 70 ubijenih Prijedorčana.

Tom prilikom sam se susreo sa načelnikom Prijedora, koji me upoznao sa stanjem međuetničkih odnosa, ekonomskim razvojem i potencijalima općine Prijedor.

Ovakva vrsta susreta mi je neophodna jer tek onda, pored informacija kojima već raspolažem, dobijam kompletnu sliku o nekom mjestu u BiH. Mislim da je Prijedor na dobrom putu da postane jedna stabilna, šarolika zajednica, imajući u vidu da tu žive i povratnici, raseljena lica iz Federacije, kao i izbjeglice iz Hrvatske. Generalno govoreći, još jednom se potvrdilo da svi načelnici općina u BiH imaju 99 % zajedničke probleme kao što su nerazvijena infrastruktura, nezaposlenost, nedostatak većih investicija, odlazak mladih ljudi. Posebno su značajni potencijali Prijedora u oblasti industrije nemetala, prerade voća i povrća, kao i u oblasti turizma. I pored svih problema, mislim da je Prijedor na dobrom putu da postane jedna prosperitetna i moderna urbana cjelina. 

Naravno, nije sve bajno i krasno. Ne može se zaboraviti da Prijedorčani još traže tijela oko 1.200 svojih najmilijih, ubijenih u ljeto 1992. godine. Prijedorom i dalje šetkaju oni koji su odvodili i ubijali svoje sugrađane.

Rudnik željezne rude je dostigao proizvodnju od prije rata, međutim sada, sa 700 zaposlenih, u poređenju sa 5.000 zaposlenih koliko je imao prije rata.

U općinskoj administraciji neproporcionalno veliki broj zaposlenih su Srbi, ali ruku na srce, treba biti iskren i reći da je slična situacija skoro u svim općinama u BiH, u zavisnosti ko je većinski narod, 

U Kozarcu sam prisustvovao jedanaestoj dženazi, posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 70 Prijedorčana surovo ubijenih 1992. godine. Šta reći osim biti skrhan, ojađen i bolestan poslije priče o majci Havi kojoj su ubili ŠEST sinova u Prijedoru, a čije kosti još do danas nije pronašla. 

Za razliku od drugih mjesta, Kozarac ima veliku prednost koja se zove masovan povratak prognanih i tu su sasvim drugačiji atmosfera i položaj povratnika nego u mjestima gdje je povratak više-manje individualan. 

U Hambarinama sam se susreo sa bošnjačkim povratnicima, a koji većinom žive od poljoprivrede i pomoći rodbine iz inostranstva. Glavni problem je, kao i svugdje, isti - nezaposlenost.

Posjetio sam i Župu Sv. Josipa, te se u razgovoru sa župnikom upoznao sa situacijom i položajem oko 3.000 Hrvata povratnika u općinu. Za razliku od Bošnjaka, kod hrvatskih povratnika najveći broj je starih osoba. Nakon svega, nešto razmišljam da neki hrvatski političari iz Federacije koji izjavljuju da je Hrvatima bolje u RS-u nego u Federaciji i Distriktu Brčko, ili nisu mrdnuli nigdje iz svoga sela u Federaciji, ili nemaju veze s stvarnim stanjem. 

Događaj sedmice je hapšenje Radovana Karadžića u Beogradu. Poslije par dana velike medijske pažnje i eksponiranja, kao i najrazličitijih vrsta izjava bh. političara, malo sam sredio i poslagao utiske, a čemu mi je zaista pomogao odlazak u Prijedor. 

Kao što sam već izjavio, mislim da je njegovo hapšenje velika stvar za BiH i pravdu, čime je zadovoljen barem djelić pravde prema žrtvama zločina. To je, također, olakšanje za srpski narod, koji se time oslobađa stigme kolektivne krivnje za zločine. Predsjedniku Srbije sam zato i čestitao na tom hrabrom i smjelom potezu, koji i jeste za svaku pohvalu, bez obzira kako to nekome izgledalo. 

Međutim, kada se euforija malo stišala, otvorilo se hiljadu pitanja oko ovog događaja. 

  • Da li su srbijanske vlasti znale gdje je Karadžić bio i gdje su Mladić i Hadžić?
Jesu, i to u svakom trenutku. Mislim da ozbiljne države, kao što je Srbija, nikada sebi ne bi dopustile da ne znaju u svakom trenutku gdje se nalaze tri najtraženija optuženika za ratne zločine.  
  • Zašto sada hapšenje i zašto Karadžić?

Ovo hapšenje je prvenstveno posljedica srbijanskih unutrašnjo-političkih odnosa i obračuna. Redoslijed je nebitan jer mislim da će Srbija ubrzo isporučiti i ostalu dvojicu, a ovim i budućim hapšenjima će isključivo profitirati Srbija. 

  • Značaj hapšenja?
Značaj hapšenja je više neka moralna zadovoljština svima nama što će se suditi čovjeku koji nam je uništio veći dio života, porodica i države. Međutim, svakom onome koji je izgubio nekoga ovo je samo mala utjeha. Iskreno govoreći, ovo hapšenje će vrlo malo ublažiti bilo čiji bol i tugu, kao što je bol i tuga majke iz Prijedora koja još traži kosti svojih 6 sinova. 

  • Refleksije na BiH?
Neće se ništa desiti značajno. Kako vidim da sada političari daju neke smiješne izjave, koje su više s ciljem dnevne politike i predizborne kampanje nego što imaju veze sa realnošću. NEMA UKIDANJA RS-a i NEMA REFERENDUMA O OTCIJEPLJENJU, to je sada početak i kraj svega, davati izjave u stilu "Što je babi milo....."  je nešto što ozbiljni političari ne rade. Jedno je što bi svako od nas želio, a drugo je šta je moguće. Za svakog ko drugačije kaže i tvrdi odgovorno kažem da laže i da samo pravi jeftinu predstavu za narod. Još jednom ću ponoviti da se Ustav BiH može mijenjati samo na tri načina. U Parlamentu, prema Ustavom predviđenoj proceduri, ratom i međunarodnom konferencijom. Mislim da je jedina opcija koja se može desiti ova prva. U Parlamentu, prema Ustavom predviđenoj proceduri. 

Da se organizuje međunarodna konferencija nema teorije, za rat još manje, tako da preostaje samo promjena Ustava kada za to bude dovoljno glasova u Parlamentu BiH.

  • Suđenje Karadžiću!
Mislim da neće donijeti ništa novo i spektakularno što mi svi već ne znamo. On će sve poricati i samo tvrditi da je branio srpski narod od genocida koji mu se spremao. Mislim da mu je precizno objašnjeno, ali i da on shvata, da je sve završeno i da ga čeka zatvor do kraja života.

Dobro znajući kakvim je ubicama komandovao, on razumije da nema više šta izgubiti, osim žene, djece i unučadi, te iz tog razloga on neće sigurno reći, niti otkriti, ništa novo, spektakularno, što svi već nisu znali.  

Mene lično samo zanima odgovor na jednu stvar, a to je - otkud toliki stepen brutalnosti i krvoločnosti?

Ne mogu mi do mozga doći motiv, mentalni sklop, cilj, sredstvo, istog surovog i brutalno nemilosrdnog, ali identičnog sistema i šablona ubijanja i zločina od Ključa, Sanskog Mosta, Prijedora, Bijeljine, Sarajeva, Foče, Višegrada, Brčkog, Zvornika, pa do Srebrenice. To mi nikako nije jasno i volio bih da samo na to pitanje dobijem odgovor.  

Toliko o hapšenju i Karadžiću, vidjet ćemo dalji razvoj događaja, ali ja lično ne očekujem ništa spektakularno ili značajno. 

I na kraju, i ako nije službeno praznik, svim građanima BiH čestitam 27. juli, Dan ustanka u BiH, kada su prije 67 godina narodi BiH otpočeli krvavi oružani otpor okupatoru i njegovim domaćim izdajnicima. 

Okupator i domaći izdajnici, kako to poznato zvuči!!!

Press-konferencija u Općini Prijedor
Press-konferencija u Općini Prijedor


Sa povratnicima u Hambarinama
Sa povratnicima u Hambarinama


Radovi učenika u Osnovnoj školi u Hambarinama
Radovi učenika u Osnovnoj školi u Hambarinama


Sa župnikom u Župi Sv. Josipa, Prijedor
Sa župnikom u Župi Sv. Josipa, Prijedor



Stariji postovi

<< 02/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28

MOJI LINKOVI

BROJAČ POSJETA
571790

Powered by Blogger.ba