Predsjednikov blog

Blog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića

29.02.2008.

Brisel...

Bio u Briselu! Održavao se sastanak Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH!

Također, komesar Evropske unije za proširenje Oli Ren (Olli Rehn), zakazao je jednu vrstu seminara za političke lidere BiH na kojem bi im trebao objasniti šta je to Evropska unija i kako funkcioniše.

U prvi mah su to nazvali seminarom, ali kako im se učinilo da "seminari" (internacionalni izraz) ili work shop (engleski izraz), ili večernja škola - naš originalni izraz, nisu baš prikladni za okupljanje bilo kakvih lidera (prije svega zbog njihovog dostojanstva), nazvali su to sastankom!

Još prije nekih mjesec dana, kada se ovo počelo organizovati, rekao sam im da tome neću prisustvovati. Ja ipak spadam u red ljudi koji su sigurni da sve ono što Evropa očekuje od nas, nama zapravo treba zbog nas samih, a ne da se dokazujemo bilo kome u Evropi i da tako lažemo i njih i sebe! Da budem banalan, nosimo Bossova, Armanijeva i slična odijela, a potkošulje nam poderane! I nije nas zbog toga stid jer se, za Boga miloga, to ne vidi! Spolja gladac, unutra jadac!

Pogotovo nisam želio da dijelim strah evropskih birokrata od ponašanja Beograda i da me, u ime tog straha, ubjeđuju kako moram prihvatiti sve što Beograd i Milorad Dodik hoće! Pa čak i tu navodnu reformu policije, jer Beograd i Mile su ljuti zbog Kosova!

Znam da većina ljudi ne zna detalje onoga što oni zovu reformom policije, jednostavno ih to ne interesuje. Znam da naši ljudi imaju osjećaj mučnine kada naši političari počnu da im objašnjavaju reforme i napredak, a na svom novčaniku, džepu, svojoj porodici, svojoj svakodnevnici, vidiš da baš to i nije tako.

S obzirom da mi nije cilj izazivati mučninu kod onih koji ovo prate, neću vam ni ja objašnjavati tzv. reformu policije u BiH. Ali svakog evropskog birokratu, uključujući i Miroslava Lajčaka, pitat ću, da li bi ovo što nam oni nameću kao odlično rješenje i proizvod dogovora domaćih političara, voljeli vidjeti u svojoj zemlji, kući, domu, Evropskoj uniji! Pa ih pitam, da li bi i oni pristali na diktiranje šovinista koji hoće da im rasture zemlju, i pri tome još vikali "joj, baš je dobro, daj nam još"!? E, ja neću!

Znam ja da smo mi skloni svemu!

Da, skloni smo svemu, mi političari, zbog moći, zbog pozicija, dobrih plaća, privilegija, slikanja sa evropskim i svjetskim liderima, laganja samih sebe i drugih, samo da bismo vječno ostali na vlasti! I nekima to uspjeva! Skloni smo da kleknemo, da kažemo da je dobro nešto što i sami znamo da nije, ma skloni smo svemu, generalno! Da ne ispadnem naivan, jasno je sve ovo meni bilo i ranije! Ali ne mogu i neću da se plašim nikoga, neću da se kajem sutra, jer danas nisam imao hrabrosti!

I hoću da, svako jutro kada ustanem i krenem da se brijem, pa se pogledam u ogledalo, sebi mogu reći: E moja budalo, naivčino, dobro je što nisi "savio kičmu", pa šta košta da košta!!! Loša stvar, loš postupak, loša politika je uvijek loša, i nikada se neće moći popraviti. A ja samo želim da u svom životu radim što manje loši stvari! I iz nekih, moguće, sasvim iracionalnih razloga ne kajem se, i stojim iza svakog svog poteza!

P.S. Znam da u meni ima nekog skrivenog i nepotrebnog mazohizma, jer volim kada me napadaju primitivci, sofisticirani šovinisti, beskičmenjaci, nacionalisti, lopovi, kriminalci, ratni zločinci, itd.

P.P.S Bilo bi zaista interesantno kada bi vam oni, koji su učestvovali na sastanku kod komesara Evropske unije za proširenje, iskreno ispričali o čemu je tu bilo riječi. Ali suludo je očekivati da će se bilo ko od njih toliko javno poniziti!



26.02.2008.

OHR...

Krajem prošle sedmice dobio sam odgovor od Visokog predstavnika u kojem navodi da neće iskoristiti bonske ovlasti i ukinuti član 17. Zakona o državljanstvu, za koji čak i on priznaje da je diskriminirajući!

Time je potvrdio da je definitivno odlučio da se ne miješa u svoj posao, te da se uglavnom bavi nekakvim viritualnim reformama i procesima od kojih niko ne vidi nikakve koristi. Kada je stupio na funkciju, sadašnji Visoki predstavnik je ulijevao povjerenje i izgledao mi je kao čovjek koji zna šta hoće, koji zna šta treba uraditi u BiH i koji ima želju i hrabrost da to i učini. Međutim, sada mi je došao u istu ravan sa svojim prethodnikom, kojega je većina već zaboravila.

Sutra je sjednica Vijeća za implementaciju mira u BiH, ili kako ga zovu PIC-a. Glavna tema ovog zasijedanja je budućnost OHR-a. Poenta moga izlaganja će biti da, ukoliko postoje bonske ovlasti, a ne koriste se za dobrobit BiH i njenih građana, da je to isto kao i da ih nema, kao da ne postoje! I ova primjedba ide na adresu aktuelnog Visokog predstvanika! Šta su stvarni razlozi za ovakvu "promjenu ponašanja i politike" aktuelnog Visokog predstvanika, da li ga je strah Mileta, da li je dobio takav nalog od strane svojih "šefova", možemo samo nagađati?! Kako god i šta god bili razlozi, za mene je Lajčak razočarenje! Preciznije, razočarenje je njegov strah, bilo od Mileta ili "šefova", i njegova pasivnost.

Meni lično najviše smeta to što OHR pristaje i toleriše neproduktivno ponašanje političara na vlasti kojima je izgleda ključni cilj da im što lagodnije prođu još 2,5 godine mandata, a da se ne miješaju u svoj posao. Pogledajte samo terminologiju koja se koristi: ukinuti, otcijepiti, referendum, priznati, ne priznati, prihvatiti, ne prihvatiti, pristati, ne pristati...! Ukratko, nama ne trebaju "procesi", "deklaracije", "rezolucije", "pomaci" i sl. Nama trebaju konkretni rezultati i poboljšanja, i to još jučer.

Za one koje interesuje moj sutrašnji govor u Briselu, odmah nakon moga izlaganja, pod nazivom "Kako vratiti osmijeh Miroslavu Lajčaku" moći ćete pročitati OVDJE.

U petak organizujemo prijem u Predsjedništvu povodom Dana nezavisnosti, a između ostalih zvanica na prijem sam pozvao i "predsjednika" Djevičanskih ostrva.

22.02.2008.

Godina poslije...

Ove sedmice boravio sam u Lukavcu, Srebreniku i Maglaju i mogu reći da mi svaki boravak u manjim mjestima u BiH daje jednu dozu realiteta o stanju u državi. Najveća greška, od koje stalno nastojim bježati, je posmatrati život u BiH samo iz sarajevske perspektive.

Fascinanto je da te ljude apsolutno ne zanimaju "visoka" politika ni globalni problemi, već ih isključivo interesuju dnevni životni problemi - posao, školovanje, djeca, loši putevi, cijene hljeba i drugih osnovnih životnih namirnica... Nevjerovatan je taj raskorak između njihovih života i potreba i onoga što svaki dan čujemo od "naših ozbiljnih" političara.

Posebno mi je dobro bilo u Maglaju gdje sam, u prepunoj dvorani, razgovarao sa građanima među kojima je, naravno u pratnji roditelja, bio i mali Mustafa-Željko.

Za one koji ne znaju, to je dijete čiju smo majku prošle godine, u zadnji čas, pod policijskom pratnjom, odvezli na porod u bolnicu u Zenici.

Mali je sladak k'o bombona i nevjerovatno je mirno dijete koje, možete zamisliti, za sat i po, koliko je trajala tribina, nije ni pomislio da zaplače.

Pozvan sam 3. marta na njegov prvi rođendan u selo Šije kod Tešnja.

U utorak sam uputio pismo Visokom predstavniku u kojem sam zatražio da iskoristi svoje bonske ovlasti i ukine član 17. Zakona o državljanstvu BiH.

Pored svoga diskriminatorskog karaktera prema građanima BiH, koji žive izvan njenih granica, najviše me iritira kada se ovaj član skoro svakodnevno upotrebljava u dnevno-političke svrhe čime se nepotrebno podižu tenzije. Ne želim ulaziti u strukturu naše dijaspore, ali moram reći da 95 % njih nije napustilo BiH svojom voljom, već nevoljom. Od gospodina Lajčaka očekujem da će pozitivno reagovati na ovaj moj zahtjev i to prvenstveno iz razloga što se ukidanjem ovoga člana apsolutno nikome ne nanosi nikakva šteta i zbog toga što je to izuzetno važno za naše ljude koji žive izvan BiH.

U Parlamentu BiH konačno je usvojen budžet BiH za 2008. godinu. Predstavnici vladajuće koalicije šest stranaka izbacili su moj prijedlog stavke u iznosu od pet miliona maraka za poljoprivredu, odnosno za omogućavanje pristupu tržištu EU uspostavljanjem certifikacionih i akreditivnih državnih institucija.

Moj drugi prijedlog od deset miliona maraka, namijenjen za istraživačko-razvojne i naučno-istraživačke projekte i za otvaranje pristupa bh. istraživačko-razvojnih i naučno-istraživačkih organizacija prema fondovima EU, umanjili su za 20 puta, a u budžetu su prihvatili samo pet stotina hiljada maraka.

Toliko o njihovoj brizi za poljoprivredu i naučno- istraživačke aktivnosti.

Selo Šije kod Tešnja na babinama
Selo Šije kod Tešnja na babinama


Godina poslije, sa imenjakom u Maglaju
Godina poslije, sa imenjakom u Maglaju


18.02.2008.

Pored svega i o Kosovu...

Da sve ne bi prošlo kao priča, u zadnjih nekoliko dana su me zainteresovale mogućnosti i kapaciteti za formiranje nekog pravog kazneno-popravnog doma, odnosno pravog zatvora za maloljetnike.

Od ministra odbrane BiH i pojedinih generala, dobio sam informaciju da su dvije kasarne, koje su nepotrebne Oružanim snagama BiH, predate na raspolaganje Federaciji BiH. Riječ je o kasarni Delijaš smještenoj u blizini Grepka i o kasarni Krivajevići koja se nalazi na Nišićkoj visoravni. Obje kasarne su u odličnom i funkcionalnom stanju, a njihovo obezbjeđenje još uvijek vrši naša vojska.

U narednim mjesecima bit će napuštene i kasarne u Blažuju i Semizovcu, tako da bi i one mogle doći u obzir, a sigurno znam da postoji još nekoliko napuštenih kasarni. Mislim da bi se formiranjem ovakve ustanove obezbijedilo dodatnih 50-100 radnih mjesta za čuvare, vaspitače, pedagoge, a također, riješio bi se i jedan od gorućih problema kada je u pitanju maloljetnički kriminal.

Mislim da ovdje treba pokušati nešto zajednički uraditi, na državnom nivou, a ukoliko to nije moguće, mišljenja sam da bi se onda trebao praviti KPD za Federaciju BiH.

Moram reći da mi malo čudno zvuče pojedini prijedlozi koji dolaze iz nekih institucija, o tome šta bi se trebalo učiniti. Naime, neki smatraju da bi se trebao uvesti policijski čas za maloljetnike, da bi se trebao ograničiti rad ugostiteljskih objekata, da bi se trebali uvesti video nadzori, pretresati kafići i slično...

Da se vratim na početak. Mišljenja sam da se uvođenjem ovakvih mjera neće ništa popraviti ukoliko se ne krene u sistemsko rješavanje problema maloljetničke delikvencije. To uključuje lanac: porodica-škola-centri za socijalni rad-policija-tužilaštva-sudovi-izvršenje sankcija. Raditi bilo šta mimo ovog lanca, pojedinačno i selektivno, izgleda mi samo kao privremeno gašenje požara.

Posebna priča odnosi se na lokalne zajednice. Svi su saglasni u mišljenju da su kazneno - popravni domovi ili zatvori nužni i prijeko potrebni, ali ne u njihovoj sredini.

Članovima Predsjedništva BiH ne dolaze molbe za pomilovanja krivičnih djela maloljetničkog kriminala, ali čim sam postao član Predsjedništva BiH svojim kolegama u Predsjedništvu i nadležnim organima precizno sam rekao da NIKADA neću dati pomilovanje počiniocima krivičnih djela iz oblasti:

- prometa i proizvodnje narkotika
- seksualnih delikata
- ratnih zločina
- napada na vjerske objekte, službenike i vjernike

Jednostavno, moj lični stav je da počinioci ovakvih dijela ne zaslužuju pomilovanja.

No, hajdemo malo o drugim temama.

Jučer se desilo ono što su svi očekivali, samo neko je imao hrabrosti sebi to priznati, a neko nije. Kosovska skupština proglasila je nezavisnost Kosova. Nažalost, konačno rješenje kosovskog pitanja nije rezultat sporazuma između Beograda i Prištine, što će konstantno predstavljati prepreku uspostavljanju normalnih odnosa. Kada se spominje Kosovo često se spominje i "para mi uši" riječ "krivica", a po našem balkanskom običaju uvijek je neko drugi kriv.

Mislim da je sada kontraproduktivno ulaziti u analizu bilo čije krivice ili nevinosti. Jednostavno, ono što se desilo jučer predstavlja završni čin, odnosno rezultat slijeda ružnih događaja na ovim prostorima u zadnjih dvadesetak godina.

Nezavisnost Kosova predstavlja jedno traumatično iskustvo i za Srbiju i za Srbe uopšte, zbog njihovog historijsko-emotivnog odnosa prema Kosovu. Tu ne treba biti zlurad, ne treba likovati i radovati se tome, to ne treba gledati kao neku zasluženu kaznu Srbiji. To je jednostavno rezultat i odraz političkih procesa, odnosno rezultat stanja i realiteta u tom području.

Iz tih razloga, moj lični stav je da BiH, s obzirom na specifičnu unutrašnju strukturu, uopšte nema potrebe da žuri sa bilo kakvim ishitrenim koracima ili postupcima, jer kao prvi susjed Srbije moramo o tome voditi računa. U krajnjem slučaju jedna trećina bosanskohercegovačke populacije ima emotivan i senzibilan odnos prema tom pitanju i ne treba nikome namjerno i zlobno zabijati "prst u oko".

Vođenje vanjske politike u nadležnosti je Predsjedništva BiH i u toj oblasti sve odluke se moraju donositi konsenzusom sva tri člana Predsjedništva. Kada je riječ o nekim eventualnim inicijativama i odlukama o priznanju Kosova, mišljenja sam da se tim pitanjem, zbog stava gosp. Radmanovića, barem u narednom periodu neće bespredmetno diskutovati i opterećivati se time.

Što se tiče nekih reakcija u Republici Srpskoj, smatram da smo takve reakcije mogli i očekivati. Naravno, uvijek će neko probati emotivne naboje pretočiti u neki svoj dnevno-politički interes, međutim to nema nekog direktnijeg utjecaja na BiH. Bilo bi samo jako loše ako bi se sada, po našem običaju, narednih nekoliko mjeseci potrošilo na raznorazne diskusije povodom Kosova, i na beskorisna prepucavanja tipa "sada ćemo se mi otcijepiti" , odnosno "genocidnu tvorevinu treba ukinuti da se ne otcijepi". Mislim da, u cilju poboljšanja i kvaliteta života naših građana, moramo riješiti stotine nagomilanih unutrašnjih problema i konkretnih obaveza. Priče i lamentiranja u stilu destabilizacija, napetost, kriza, tenzije, samo su loši izgovori da se, po običaju, ništa ne uradi.

I na kraju, pošto sam dobio mnogo pitanja koja se odnose na, navodno moj, otvoreni profil na facebook-u, samo da vas obavijestim da ja nikada nisam otvorio svoj profil na toj stranici. Imam svoj blog, a na facebook-u" nikada nisam bio čak ni kao posjetitelj.

Ovom prilikom spomenuo bih svoj današnji sastanak sa Rankom Krivokapićem, predsjednikom Skupštine Crne Gore. Znate, u ovome poslu imate 90 % stvari koje morate uraditi i u kojima više- manje i ne uživate, ali svaki sastanak sa gosp. Rankom Krivokapićem spada u onih 10 % u kojima stvarno uživam. Meni stvarno predstavlja užitak susresti se i razgovarati sa nekim ko je, pod broj jedan, iskreni i potvrđeni prijatelj BiH, a pod broj dva, neko ko u potpunosti sve razumije. Znate, to vam je kada sa nekim ne morate ni pet riječi progovoriti, ali se u potpunosti razumijete. Taj čovijek je naš iskreni i dokazani prijatelj.

Također, danas sam imao susret i sa srbijanskim ambasadorom u BiH Grujicom Spasovićem, koji je dobar čovjek, nije političar i diplomata po vokaciji, ali se prihvatio tog posla. I on zna da nekada mora zastupati neodbranjive stavove. Tom prilikom ambasador Spasović mi je uručio pismo srbijanskog predsjednika Borisa Tadića koje se odnosi na situaciju oko Kosova.

Ponovio sam mu još jednom, i to precizno, da BiH u narednom periodu neće priznati nezavisnost Kosova i da u Predsjedništvu BiH postoji konsenzus oko toga. Naglasio sam da je razlog za takav stav to što, u ovom trenutku, gotovo jedna trećina stanovništva u BiH ne podržava otcjepljenje Kosova.

Ipak i pored svega, moja, kao i obaveza svih onih koji su izabrani i koji se trenutno nalaze na bilo kojoj funkciji u ovoj državi je da poštuju i uvažavaju volju građana ove zemlje a ne samo volju svojih glasača.

Još 12 dana do proslave šesnaeste godišnjice nezavisnosti BiH.

Novembar 2007, otvaranje izlozbe \
Novembar 2007, otvaranje izlozbe "Jajce - kraljevski grad"


11.02.2008.

Krivi smo mi....

Odavno nisam imao depresivniju i tegobniju sedmicu, možda čak da se može uporediti sa nekom od teških ratnih.

Prepun emocija, namjerno nisam želio ništa pisati niti se oglašavati, jer bih u raspoloženju u kakvom sam bio, napisao nešto što ne bi bilo primjereno.

No, krenimo redom...

U Subotu, na okupljanju pred Katedralom samo jedna misao bila mi je na pameti, a to je: "Koliko je od ovih okupljenih bilo u onom kobnom tramvaju, a koji su okrenuli glavu"?.

Pored mučkog ubistva Denisa, to je nešto što me najviše pogađa. Nešto je trulo u nama...Krivi smo mi! Svaki dan napadaju vozače GRAS-a, a nisam čuo da im je neko od građana pritekao u pomoć. Najodvratnija scena je ono što se nama dešava svaki dan, a to je da pola tramvaja ili autobusa gleda kako neko džepari staricu ili ženu koja se premorena vraća s pijace ili posla, i niko nema hrabrosti da reaguje.

Djevojčice od dvanaest, četrnaest, šesnaest godina vrište prestrašene na ulici dok im neko otima mobitele i dvije marke sačuvane od užine....i svi okrenu glavu....Krivi smo mi...

U Štrosmajerovoj hladnokrvno likvidiraju mladića pred dvjesto svjedoka i niko ništa nije vidio, iako svi znaju ko je to učinio...Krivi smo mi...

Da li je ovaj grad i država na koju smo toliko ponosni postala zona u kojoj obitavaju građani...kukavice, licemjeri i konformisti...?!

Ko je kriv.....Krivi smo mi....Zašto..?

Bilo bi glupo pokušati identifikovati samo jednu odgovornu instituciju. Problem je u lancu institucija, ili sistemu, kako volimo reći mi, političari. Ali problem je i u "našim glavama"!

Hajdemo redom....

Policija...

Najbolje se "drži" unatoč katastrofalnoj situaciji. Hapse, privode, otkrivaju odgovorne, više manje izuzetno uspješno. Javnost ih voli kritikovati ali ja 1000 % stojim iza njih, bez obzira koji su, gdje su i odakle su.

Ti nemoralno loše plaćeni ljudi svaki dan rizikuju život i jedino u šta mogu biti sigurni je da im niko neće odati priznanje za to.

Nemate pojma koliko ima prijava i suspenzija policajaca za "prekoračenje nadležnosti" pošto "opale" šamar nekom huliganu koji ih prethodno pljune pred pedeset svjedoka. Ned'o bog da nisu brzo otkrili Denisove ubice, zamislite šta bi bilo. Makar bi ih razapeli.

Savim je razumljivo, iako to mene nervira kao i mnoge druge, da policija trenira strogoću na saobraćaju. Znate ono "Prošli ste kroz duboko žuto ili ste nagazili punu" i slično, dok stotine kilograma heroina svakodnevno kruži BiH.

U razgovorima sa nekima od njih, kažu da im najviše nedostaje podrška političara i građana. Ne zaboravite da policija ne može opstati i raditi bez podrške i povjerenja svih nas...a toga nema...I za to smo krivi mi...!!!

Centri za socijalni rad/skrb....

Institucije čiji je rad doveden do paradoksa. Ne zna se o kome trebaju više da brinu, o sebi ili o onome za šta su školovani i plaćeni...

Bez ovlasti, bez sredstava, bez ovlaštenja....mislim da je svakome od njih, blago rečeno, više muka kada dolaze na posao...

Tužilaštva...

Odlično plaćeni državni službenici, ako je to neki kriterij. Ali glavni problem je što ih je premalo. Za one koji ne znaju, po zakonu, istrage vrše i prikupljaju tužitelji, a ne policajci. Da bi se tu nešto poboljšalo treba ih makar tri puta više, a naravno odmah će se reći, nema dovoljno sredstava... Krivi smo mi...!

Danas sam pročitao u novinama da su u 2007 godini u FBiH prijavljena 133 maloljetna delikventa između petnaest i osamnaest godina i 63 mlađa od 14 godina. Nisam čuo i ne vidjeh da je Tužilaštvo i jednom uhapsilo roditelje, koji su po zakonu odgovorni za postupke svoje maloljetne djece, čak i ako ih skrivaju poslije počinjenog krivičnog djela.

Sudovi...

Dio institucija koji je najpodložniji utjecajima političara i njima bliskih prijatelja. Razlog je vrlo jednostavan i banalan. Neka mediji istraže koliko je bližih i daljih članova porodica političara, na svim nivoima vlasti u BiH, evidentirano kao počinitelja krivičnih djela. Naravno ako njih neće, ne mogu ili ne smiju da osuđuju na stroge kazne, onda se po automatizmu isti običaj primjenjuje i na ostale kriminalce.

Sudovi izgleda ne sude uvijek po zakonu, i ključna stvar za sudije je da im viši sud ne promijeni odnosno izmijeni presudu i to samo iz razloga da im se to ne odrazi na dalje napredovanje. Što se tiče sudova, tu ne smijemo gledati u drvo nego u šumu...iako sudije vole reći da nije do njih nego do zakona. Na kraju ... ipak... Krivi smo mi...!

Vlast...

To je onaj sistem koji sviju nas "žulja" najviše, a koji je istovremeno najapstraktniji.

Izbori nisu blizu..., Naravno da će me optužiti da se ponašam kao političar iz opozicione partije, međutim to nije tačno, jer ipak, ljudska mi je dužnost da pokažem prstom na odgovorne...Kriv sam ja...ako to ne uradim...

U ovom slučaju, stranke koje su većina u skupštinama Kantona Sarajevo i u FBiH, koje čine parlamentarne većine, dogovorile su se da formiraju vlade i postave "svoje" ljude na ministarske, odnosno na ključne funkcije za koje su glasali njihovi poslanici u parlamentima, a mi za njih...Krivi smo mi...

Oni su nadležni za sve. Nadležnost znači da određuju koliki će budžet biti, odnosno koliko će se para prikupiti od građana, oni određuju šta je potrebno građanima, koliko će to koštati, oni određuju ko ima pravo trošenja tog novca i odlučivanja o životnim pitanjima građana....Krivi smo mi...

Licemjerno mi je sada da "oni" ne znaju da policija ima male plate i da im se najlakše i najbezbolnije baviti saobraćajem i 10 dkg zaplijenjene marihuane...Krivi smo mi... Licemjerno je da nemamo zatvorsko - bolničku ustanovu za osobe sa psihičkim poremećajima,odnosno tzv. "opasne" osobe... Krivi smo mi...

Licemjerno je da "ne znaju" da je ustanova u Bakovićima u izuzetno teškom položaju. Licemjerno je da "ne znaju" da je ustanova u Pazariću u još goroj situaciji...Krivi smo mi...

Licemjerno je da "ne znaju" da u sve srednje škole treba uvesti detektore metala i unutrašnje obezbjeđenje...Krivi smo mi...

Sada su mi licemjerne priče o potrebi za nekim KPD-ovima za maloljetnike otvorenog, poluotvorenog tipa i sl... Kao, to nismo znali zadnjih 12 godina....Krivi smo mi...

A zna se kako je bilo prije i kako bi trebalo biti i sada. Maloljetnik sa petnaest godina ubije nekoga, ide u KPD Stolac 3 godine do punoljetstva a potom izdržava kaznu u KPD Foča, Zenica ili gdje već... a i roditelj završi u zatvoru... nisu znali, smjeli, ipak je do nas...Krivi smo mi...!!!

Krivi smo mi što volimo da biramo samo "naše", "zgodne" i koji lijepo govore... a ostalo nije bitno...

P.S.1. Na kraju želim da se zahvalim i odam priznanje svim blogerima na komentarima i nivou diskusija koje se odnose na moj prethodni post. Mislim da nam je najvažnije da razgovaramo i da razmjenjujemo mišljenja. Pokazali ste jednu izuzetnu zrelost a meni ste potvrdili da sam otvaranjem bloga učinio ispravnu stvar. Hvala vam...!!!

P.S.2. Što se tiče vjeronauke i nekih kritika po medijima da navodno neko nekome nešto želi zabraniti, to nije tačno i ne sekiram se uopšte zbog takvih izjava "umnih" glava.
Još jednom ponavljam da ja samo želim za sviju jednako i to u svakom dijelu i pedlju ove nam BiH.
Ja precizno znam za šta sam i protiv čega sam, a onima kojima će neko nešto dirigovati i objašnjavati na hutbama ili misama koji je "naš", "zgodan" i "pametan", samo mogu reći...ne zaboravite na kraju....Krivi smo mi...!!!

Krivi smo mi...
Krivi smo mi...


06.02.2008.

Vjeronauka u predškolskom odgoju i obrazovanju!

Nisam planirao danas ništa pisati niti se oglašavati, ali sam dobio jednu sjajnu peticiju od "mladih" predavača/profesora sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, a u vezi sa idejom uvođenja vjeronauke u predškolske ustanove u Kantonu Sarajevo, znači u vrtiće i obdaništa.

Prva stvar koja me je obradovala je da je i dio naše intelektualne zajednice (samo dio?!) smogao snage i entuzijazma i oglasio se u vezi nekih naših životnih pitanja. Izuzetno mi je drago zbog toga i moram da reagujem.

U vrijeme dok sam ja išao u školu i studirao, svako ko je želio ići na vjeronauku išao je u crkvu, mekteb, ili bilo koju drugu vjersku instituciju, ali mimo školskih prostorija i mimo školskog rasporeda časova. To je bio izbor roditelja, ili svakog od nas- ako je u vremenu izbora bio punoljetan, a ne jedna vrsta "tihog pritiska" kao što je sada slučaj. Šaljući dijete na vjeronauku kod nas izgleda dobijate "certifikat", ne da ste dobar vjernik, nego da ste dobar i ispravan pripadnik svoje nacije. Otkako je svijeta i vijeka, poznato je da vjera i nacija nisu isto, i da je, između ostalog, vjera ipak stvar individualnog izbora - roditelja ili samog djeteta, a da naciju, odnosno pripadnost narodu na neki način "dobijate rođenjem".

Kada je u pitanju intelektualni razvoj djeteta, prema većini teoretičara s područja razvojne psihologije, dijete na predškolskom uzrastu funkcionira, u intelektualnom smislu, na nivou konkretnih operacija.

Dakle, apstraktne teme, kao što su religijske, nisu primjerene za tumačenje na ovom uzrastu. Njihovo neprilagođeno tumačenje i nametanje može imati ozbiljne posljedice na emocionalno - socijalnu sferu djetetova bića. Ovo ne kažem ja, već ljudi kojima je psihologija djece i pedagogija, struka.

Znam da ću ja svoje dijete učiti kako je postalo i kako je nastao svijet a ne neki vjerski službenik, bez adekvatnih pedagoških kvalifikacija za rad sa djecom! Ovo nema veze sa mojim odnosom i stavom prema religiji, nego sa odnosom religija prema sekularnoj BiH i odgoju naše djece i nama svima.

Djeca u predškolskom uzrastu su u dobi, pa i do punoljetstva čak, kada ne mogu govoriti i odlučivati u svoje ime - pravnički rečeno nemaju poslovnu sposobnost. Bilo kakav zakonski i institucionalni okvir pokušaja uvođenja obavezne vjeronauke ili "tihe prisile" na način da ste diskfalifikovani kao pripadnik naroda, društva, i vi i vaše dijete, ako vam dijete ne ide na vjeronauku, je pokušaj stvaranja lažnog sistema vrijednosti i na kraju lažnog morala!

Nego da se vratim na naš realitet. Da se ne lažemo, pitanje vjere, vjeronauke i jezika kod nas je, nažalost, političko pitanje, odnosno pitanje u funkciji obilježavanja (da ne iskoristim neki teži izraz) teritorije. U demokratskim evropskim državama to je vjersko i kulturno pitanje a kod nas je to dnevno - političko pitanje! Tako se ne pravi država, nego se samo gleda, ko će, i kako će kome, što kvalitetnije "zabiti prst u oko"!

Nekoliko pitanja, za stanovnike Sarajeva, a što je primjenjivo na cijelu BiH (u ovom slučaju):

- Šta će raditi djeca u predškolskim ustanovama koja ne idu na vjeronauku dok njihovi vršnjaci slušaju nešto što ne mogu razumjeti?

- Kako se osjećaju djeca koja ne idu na vjeronauku a njihovi drugovi idu i na času dobiju bombone i čokolade? A njihovi roditelji, možda im ni ne mogu tako često kupovati te bombone i čokoladice.

- Šta je sa vjeronaukom za djecu drugih, manjinskih, vjerskih zajednica (kojih inače nema)?

- Ko treba da odluči šta reći djetetu od tri - četiri godine, da li ga je na svijet donijela mama, roda ili je rođen božijom voljom? Ko će to reći, mi ili neko izvan naše porodice?

- Ko plaća zakup prostorija za održavanje časova vjeronauke? Naša sekularna država ili vjerska zajednica?

Također, molim vas, imajte u vidu da je u ovoj našoj BiH, ovakvoj kakva je, uvijek neko negdje, nažalost, u manjini! Razmislite i o tome kako će se osjećati djeca i roditelji, bilo gdje u BiH, koji ne pripadaju "većini"? Treba li im taj osjećaj nelagode?

Da čujem vaše mišljenje, moje ste saznali...!!!

Bez komentara
Bez komentara


04.02.2008.

"Slučaj Jurišić"...

Nova radna sedmica počinje učestalim pozivima, kako novinara, tako i prijatelja, poznanika, sa pitanjem šta se to desilo u Mostaru nakon završetka dodjele Večenjakovog pečata "ličnost godine". Da li je tačno da me je "napao", ili u blažoj formi rečeno,"gurno" jedan od "članova" delegacije Republike Hrvatske, odnosno jedan od pratioca ministra Primorca?

Tačno je, zapravo, da se nije desilo ništa tako kako objavljuju mediji! Jednostavno jedan mlad i nepristojan momak, koji je očigledno zaboravio gdje se nalazi i koji je zaboravio da posao koji radi podrazumijeva više znanja nego što ga on ima, pokušao je poslije završetka svečanosti "osloboditi" prolaz ministru Primorcu kroz grupu visokih uzvanica.
Ali kao što rekoh, mlad je, i naučit će! Čudno je kako se neki ljudi u gostima pokušavaju ponašati kao da su kod svoje kuće.

No, njegova nepristojnost i arogancija su se, poslije reakcije obezbjeđenja, pretvorili u "izuzetnu" kooperativnost. Ne mislim da je bilo u pitanju nešto ozbiljno, jednostavno, desio se mali nesporazum koji se završio na najbolji mogući način.

Osim toga, ne želim dopustiti da bilo šta pokvari moj pozitivan utisak o cijeloj priredbi! Još jednom zahvaljujem organizatorima na ugodnoj večeri i pozivu da istoj prisustvujem!

Slučaj Ilije Jurišića je, kao sto su mnogi primjetili, jedna od stvari koja, uz neispunjavanje obaveza iz presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, opterećuje odnose BiH i Srbije.

Što se tiče konkretnog slučaja Jurišić moj je stav da se tu radi o jednoj demonstraciji nipodaštavajućeg odnosa prema BiH. Ovo ne govorim napamet, već iz razloga što sam sa tim slučajem upoznat od dana njegovog hapšenja, 11.05.2007 godine. Naime, dva sata nakon Jurušićevog hapšenja izdao sam nalog ambasadoru u Beogradu da se uključi u ovaj slučaj i da bude u kontaktu sa vlastima Srbije jer je uhapšen državljanin BiH. Također sam još u junu 2007 godine, tražio od srbijanskog ministra Pravde da se slučaj Jurišić prepusti pravosudnim organima BiH. U kontaktu sa vlastima Srbije, u nastojanjima da se slučaj Jurišić prepusti bh pravosuđu, su i ministar pravde BiH kao i državni tužitelj BiH.

Također, skoro svakodnevno sam u kontaktu sa Jasminom Imamovićem, načelnikom općine Tuzla u vezi ovog slučaja i kako mi on kaže, Ilija je veoma bolestan, a njegovo hapšenje je napad, odnosno pokušaj destabilizacije jedinstva i multietničnosti Tuzle. Jednostavno govoreći Srbija mrcvari bolesnog čovjeka za nešto za šta nema ni dokaza a ni stvarnu ni mjesnu nadležnost. Najveća nepravda, kako mi Tuzlaci kažu, je što Jurišić te 1992. godine nije bio ni među prvih 30 ljudi po važnosti u komandnom lancu.

Mislim da ovo treba prestati, posebno imajući u vidu bezbroj neugodnosti koje su naši državljani od 1996 do danas doživljavali i doživljavaju prilikom odlaska u Srbiju.

Za nadati se da će rezultati predsjedničkih izbora u Srbiji doprinijeti mijenjanju odnosa Srbije prema BiH i njenim državljanima.

Što se tiče hip-hopa tu mi je Edo Maajka neprikosnoven, a strane nešto i ne slušam puno, ali mi Eminem nije loš.

Utakmicu Željo - Videoton sam gledao na TV-u, a i bolje je da nisam bio na stadionu , sigurno bi me srce izdalo.

Za srijedu sam zakazao novu sjednicu Predsjedništva BiH.

Tuzla, juni 2007, sastanak sa Tuzlacima u vezi \
Tuzla, juni 2007, sastanak sa Tuzlacima u vezi "slučaja Jurišić"


01.02.2008.

"Struja"...

Bilo je dosta pitanja oko trenutne situacije i medijskih "obračuna" raznih energetskih lobija u FBiH.

S obzirom da se radi o stvari gdje se vrijednost, kako investicija, tako i profita mjeri milijardama, prva i osnovna stvar je da se mora izraditi "Strategija razvoja energetskog sektora u BiH". Ovo uključuje sve izvore energije a ne samo hidro-potencijale. Posebno je značajno pitanje rudnika. To uključuje inventuru resursa, procjene srednjoročnih i dugoročnih potreba FBiH. Posebna pažnja se mora posvetiti zaštiti okoliša u skladu sa pravilima i mogućnostima održivog razvoja. Ova strategija treba da sadrži, što je i najvažnije, preporuke za izgradnju i način izgradnje, kao i najprihvatljivije modalitete vlasničkih odnosa hidro i termo energetskih proizvodnih kapaciteta.

Ovo treba da bude javni dokument, dostupan svakome, a u čijoj izradi treba da bude angažovan veliki broj STRUČNJAKA, a ne političara.

Ukoliko se u ovoj "Strategiji" zaključi da ima prostora i potrebe za izgradnjom novih energetskih kapaciteta, onda se pristupa, na svakom dostupan način, javnom pozivu i izboru najboljeg ponuđača. Ovo nije nikakva nauka ili filozofija, nego samo postupak u skladu sa važećim propisima i poslovnim moralom. Ne direktnom pogodbom, ne dogovorima u četiri oka, ne nekim maglovitim izborima "strateških" partnera. Samo se na taj način ovaj problem može rješavati u interesu kako FBiH tako i države BiH, odnosno njenih građana, a ne nekih energetskih lobija.

Toliko, za sada, o "struji".

Gledajući sinoć, "jednog mog kolegu političara", na "jednoj TV stanici", u "jednoj TV emisiji" ( zaista ga ništa nisam razumio ), zaključio sam da ne bi bilo loše napraviti rječnik političke demagogije i fraza. Tek da postoji, kao opomena! Kada čujete ili pročitate da je neko od političara izgovorio neku od sljedećih fraza znajte, ili da nema šta reći, ili da laže!

Neka ovo bude štivo za zabavu preko vikenda!

...preduzet ćemo sve mjere iz naše nadležnosti...

...trebamo se dogovarati...

...moramo iznaći adekvatno rješenje...

...aktuelizirat ćemo to pitanje...

...intenzivirat ćemo aktivnosti u cilju...

...okupit ćemo zainteresirane strane...

...mobilizirat ćemo sve raspoložive kapacitete/snage...

...ispitat ćemo sve navode u cilju dobijanja relevantnih podataka...

...nije to u našoj nadležnosti...

...trebalo se pravovremeno reagovati...

...pozdravljamo tu aktivnost...

...treba prozvati odgovorne...

...knosolidovat ćemo napore i aktivnosti...

...identificirat ćemo odgovorne...

...zauzet ćemo se za...

...zahtjevamo hitnu reakciji...

...treba formirati komisiju/radnu grupu...

...treba napraviti krovni zakon i krovne institucije (kao da postoje podrumski zakoni i podrumske institucije)...

Na nosacu aviona USS \
Na nosacu aviona USS "Enterprise"


Ovo ja \
Ovo ja "vozim" nosač aviona


<< 02/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
242526272829

MOJI LINKOVI

BROJAČ POSJETA
590235

Powered by Blogger.ba