Predsjednikov blog

Blog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića

25.07.2008.

Prijedor i događaj sedmice...

Prije nekoliko dana boravio sam u Prijedoru, nažalost iz vrlo tužnog razloga, ukopa 70 ubijenih Prijedorčana.

Tom prilikom sam se susreo sa načelnikom Prijedora, koji me upoznao sa stanjem međuetničkih odnosa, ekonomskim razvojem i potencijalima općine Prijedor.

Ovakva vrsta susreta mi je neophodna jer tek onda, pored informacija kojima već raspolažem, dobijam kompletnu sliku o nekom mjestu u BiH. Mislim da je Prijedor na dobrom putu da postane jedna stabilna, šarolika zajednica, imajući u vidu da tu žive i povratnici, raseljena lica iz Federacije, kao i izbjeglice iz Hrvatske. Generalno govoreći, još jednom se potvrdilo da svi načelnici općina u BiH imaju 99 % zajedničke probleme kao što su nerazvijena infrastruktura, nezaposlenost, nedostatak većih investicija, odlazak mladih ljudi. Posebno su značajni potencijali Prijedora u oblasti industrije nemetala, prerade voća i povrća, kao i u oblasti turizma. I pored svih problema, mislim da je Prijedor na dobrom putu da postane jedna prosperitetna i moderna urbana cjelina. 

Naravno, nije sve bajno i krasno. Ne može se zaboraviti da Prijedorčani još traže tijela oko 1.200 svojih najmilijih, ubijenih u ljeto 1992. godine. Prijedorom i dalje šetkaju oni koji su odvodili i ubijali svoje sugrađane.

Rudnik željezne rude je dostigao proizvodnju od prije rata, međutim sada, sa 700 zaposlenih, u poređenju sa 5.000 zaposlenih koliko je imao prije rata.

U općinskoj administraciji neproporcionalno veliki broj zaposlenih su Srbi, ali ruku na srce, treba biti iskren i reći da je slična situacija skoro u svim općinama u BiH, u zavisnosti ko je većinski narod, 

U Kozarcu sam prisustvovao jedanaestoj dženazi, posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 70 Prijedorčana surovo ubijenih 1992. godine. Šta reći osim biti skrhan, ojađen i bolestan poslije priče o majci Havi kojoj su ubili ŠEST sinova u Prijedoru, a čije kosti još do danas nije pronašla. 

Za razliku od drugih mjesta, Kozarac ima veliku prednost koja se zove masovan povratak prognanih i tu su sasvim drugačiji atmosfera i položaj povratnika nego u mjestima gdje je povratak više-manje individualan. 

U Hambarinama sam se susreo sa bošnjačkim povratnicima, a koji većinom žive od poljoprivrede i pomoći rodbine iz inostranstva. Glavni problem je, kao i svugdje, isti - nezaposlenost.

Posjetio sam i Župu Sv. Josipa, te se u razgovoru sa župnikom upoznao sa situacijom i položajem oko 3.000 Hrvata povratnika u općinu. Za razliku od Bošnjaka, kod hrvatskih povratnika najveći broj je starih osoba. Nakon svega, nešto razmišljam da neki hrvatski političari iz Federacije koji izjavljuju da je Hrvatima bolje u RS-u nego u Federaciji i Distriktu Brčko, ili nisu mrdnuli nigdje iz svoga sela u Federaciji, ili nemaju veze s stvarnim stanjem. 

Događaj sedmice je hapšenje Radovana Karadžića u Beogradu. Poslije par dana velike medijske pažnje i eksponiranja, kao i najrazličitijih vrsta izjava bh. političara, malo sam sredio i poslagao utiske, a čemu mi je zaista pomogao odlazak u Prijedor. 

Kao što sam već izjavio, mislim da je njegovo hapšenje velika stvar za BiH i pravdu, čime je zadovoljen barem djelić pravde prema žrtvama zločina. To je, također, olakšanje za srpski narod, koji se time oslobađa stigme kolektivne krivnje za zločine. Predsjedniku Srbije sam zato i čestitao na tom hrabrom i smjelom potezu, koji i jeste za svaku pohvalu, bez obzira kako to nekome izgledalo. 

Međutim, kada se euforija malo stišala, otvorilo se hiljadu pitanja oko ovog događaja. 

  • Da li su srbijanske vlasti znale gdje je Karadžić bio i gdje su Mladić i Hadžić?
Jesu, i to u svakom trenutku. Mislim da ozbiljne države, kao što je Srbija, nikada sebi ne bi dopustile da ne znaju u svakom trenutku gdje se nalaze tri najtraženija optuženika za ratne zločine.  
  • Zašto sada hapšenje i zašto Karadžić?

Ovo hapšenje je prvenstveno posljedica srbijanskih unutrašnjo-političkih odnosa i obračuna. Redoslijed je nebitan jer mislim da će Srbija ubrzo isporučiti i ostalu dvojicu, a ovim i budućim hapšenjima će isključivo profitirati Srbija. 

  • Značaj hapšenja?
Značaj hapšenja je više neka moralna zadovoljština svima nama što će se suditi čovjeku koji nam je uništio veći dio života, porodica i države. Međutim, svakom onome koji je izgubio nekoga ovo je samo mala utjeha. Iskreno govoreći, ovo hapšenje će vrlo malo ublažiti bilo čiji bol i tugu, kao što je bol i tuga majke iz Prijedora koja još traži kosti svojih 6 sinova. 

  • Refleksije na BiH?
Neće se ništa desiti značajno. Kako vidim da sada političari daju neke smiješne izjave, koje su više s ciljem dnevne politike i predizborne kampanje nego što imaju veze sa realnošću. NEMA UKIDANJA RS-a i NEMA REFERENDUMA O OTCIJEPLJENJU, to je sada početak i kraj svega, davati izjave u stilu "Što je babi milo....."  je nešto što ozbiljni političari ne rade. Jedno je što bi svako od nas želio, a drugo je šta je moguće. Za svakog ko drugačije kaže i tvrdi odgovorno kažem da laže i da samo pravi jeftinu predstavu za narod. Još jednom ću ponoviti da se Ustav BiH može mijenjati samo na tri načina. U Parlamentu, prema Ustavom predviđenoj proceduri, ratom i međunarodnom konferencijom. Mislim da je jedina opcija koja se može desiti ova prva. U Parlamentu, prema Ustavom predviđenoj proceduri. 

Da se organizuje međunarodna konferencija nema teorije, za rat još manje, tako da preostaje samo promjena Ustava kada za to bude dovoljno glasova u Parlamentu BiH.

  • Suđenje Karadžiću!
Mislim da neće donijeti ništa novo i spektakularno što mi svi već ne znamo. On će sve poricati i samo tvrditi da je branio srpski narod od genocida koji mu se spremao. Mislim da mu je precizno objašnjeno, ali i da on shvata, da je sve završeno i da ga čeka zatvor do kraja života.

Dobro znajući kakvim je ubicama komandovao, on razumije da nema više šta izgubiti, osim žene, djece i unučadi, te iz tog razloga on neće sigurno reći, niti otkriti, ništa novo, spektakularno, što svi već nisu znali.  

Mene lično samo zanima odgovor na jednu stvar, a to je - otkud toliki stepen brutalnosti i krvoločnosti?

Ne mogu mi do mozga doći motiv, mentalni sklop, cilj, sredstvo, istog surovog i brutalno nemilosrdnog, ali identičnog sistema i šablona ubijanja i zločina od Ključa, Sanskog Mosta, Prijedora, Bijeljine, Sarajeva, Foče, Višegrada, Brčkog, Zvornika, pa do Srebrenice. To mi nikako nije jasno i volio bih da samo na to pitanje dobijem odgovor.  

Toliko o hapšenju i Karadžiću, vidjet ćemo dalji razvoj događaja, ali ja lično ne očekujem ništa spektakularno ili značajno. 

I na kraju, i ako nije službeno praznik, svim građanima BiH čestitam 27. juli, Dan ustanka u BiH, kada su prije 67 godina narodi BiH otpočeli krvavi oružani otpor okupatoru i njegovim domaćim izdajnicima. 

Okupator i domaći izdajnici, kako to poznato zvuči!!!

Press-konferencija u Općini Prijedor
Press-konferencija u Općini Prijedor


Sa povratnicima u Hambarinama
Sa povratnicima u Hambarinama


Radovi učenika u Osnovnoj školi u Hambarinama
Radovi učenika u Osnovnoj školi u Hambarinama


Sa župnikom u Župi Sv. Josipa, Prijedor
Sa župnikom u Župi Sv. Josipa, Prijedor


14.07.2008.

Domavia, Argentarija, Argentum, Bosnia Argentaria, Srebrenica...

Prošle sedmice sam dva dana boravio u Srebrenici i postalo mi je pravilo da mi treba nekoliko dana da se oporavim od šoka i stresa koji svaki put tamo doživim. Toliko tuge, suza, smrti, očaja, jada i čemera teško da se može vidjeti i osjetiti na jednom mjestu.

Prvi je dan boravka bio manje protokolaran pa sam ga iskoristio za obilazak nekoliko povratničkih porodica. Ako se uopće može govoriti o „porodicama“!? Uvijek su to nane sa unucima ili unukama i eventualno kćerkama! Nema sinova, očeva ...!To su neprocjenjiva iskustva jer se tek tako može dobiti neki pravi uvid u situaciju u Srebrenici. Najteže mi je palo, pored bola koji se može skoro rukom opipati, to što su se ljudi većinom pomirili s tim da njihovi najmiliji više nisu živi, ali ne mogu da se pomire sa činjenicom da ih još uvijek ne mogu sahraniti! Nema ih, nema tijela, nisu ih našli!

Nema u Srebrenici niti jedne porodice koja nije nekoga izgubila, ali nevjericu izaziva (ako bilo šta u Srebrenici može izgledati nevjerovatno) kada čujete da je neko izgubio 50 članova porodice.

Generalno govoreći, povratnici tamo žive jako loše. Najveći broj povratnika su starije osobe koje jedva preživljavaju od penzije i nešto malo poljoprivrede.

Nevjerovatno je koliko je para "potrošeno" u Srebrenici, a koliko se malo uradilo. Mlađim povratnicima najveći problem je nedostatak posla. Ilustrativan je podatak da u gradu Srebrenici živi samo oko 3.000 stanovnika (Bošnjaka i Srba) dok na području cijele općine živi ukupno oko 5.600 stanovnika. Ova katastrofalna situacija u Srebrenici može se shvatiti tek onda ako uzmemo u obzir da je u ovoj općini, koja je po razvijenosti bila peta u BiH, prije rata živjelo oko 36.000 stanovnika.

Mislim da su srebrenička tragedija i emocije koje izaziva počinjeni genocid, podobro instrumentalizovani u dnevnopolitičke svrhe.

Dobio sam utisak da nikome iskreno nije u interesu da se Srebreničani vrate u Srebrenicu. Bošnjačkim strankama su mnogo važniji njihovi glasovi u Federaciji (da bi imali vlast u kantonima gdje su pare). Povratak koriste samo kao političku frazu i praktični izgovor za namicanje i dobijanje novca. Najbolji primjer za to je propis Vlade Federacije BiH kojim pripadnici boračke populacije ARBiH gube pravo na svaku vrstu novčane nadoknade ako se odjave iz FBiH i prijave u mjesto prijeratnog boravka u RS. Imajući u vidu da i načelnik Srebrenice ne živi u Srebrenici, mislim da je sve više-manje jasno.

Čini mi se da vlasti RS žele od Srebrenice napraviti crnu rupu, te ignorantskim odnosom prema stanovnicima Srebrenice potaknuti na iseljavanje i Bošnjake i Srbe, ali i da prirodnim resursima srebreničke općine upravljaju iz Banje Luke.

U prilog toj tezi govori podatak da je prije rata skoro čitava Srebrenica živjela od Banje Guber i turizma. Svaka kuća je imala po nekoliko soba za iznajmljivanje turistima i posjetiteljima Gubera. Šesnaestu godinu Banja Guber je jedna od najljekovitijih banja na Blakanu, ne radi, a nema ni naznaka da bi mogla početi s radom u skorije vrijeme. U Rudniku olova i cinka prije rata je bilo zaposleno 1.800 ljudi. Danas taj broj iznosi oko 460, a zbog loše i pljačkaške privatizacije ovaj rudnik nije radio 2006. i 2007. godine. Tek poslije druge privatizacije počeo je s malo boljim radom. Jedna od pozitivnih stvari je fabrika CIMOS u Srebrenici koja zapošljava stotinjak radnika, većinom povratnika.

Na kraju prvog dana obišao sam kamp učesnika Marša mira - puta slobode. Tu sam se pored mnogobrojnih učesnika iz BiH susreo i sa dvojicom najmlađih učesnika Marša mira (starosti 9 godina) koji su, ravnopravno sa svima drugima, prepješačili 107 kilometara dugu trasu.

Na dan ukopa u Srebrenici okupilo se oko 40.000 posjetilaca koji su došli odati počast 308 pogubljenih dječaka, mladića i staraca.

Toliko tuge, bola i uzdaha teško da ima igdje na svijetu. U Potočarima sam se po ko zna koji put susreo sa "Ženama u crnom" iz Beograda koje dolaze redovno i učestvuju u svakom obilježavanju i komemoraciji žrtvama srpskih zločina u BiH. Njihova hrabrost, dosljednost i upornost je nešto što me svaki put iznova fascinira i daje mi novu nadu, ali me i svaki put iznova uvjerava da, definitivno, nisu svi isti!

Svašta bi se jos moglo pisati i pričati o Srebrenici, ali, oprostite mi, još sam konfuzan, ljut, bijesan, žao mi je...!

U očekivanju početka ceremonije
U očekivanju početka ceremonije


Sa povratnicom u Srebrenicu, Hanifom Đogaz
Sa povratnicom u Srebrenicu, Hanifom Đogaz


Sa učesnicima Marša mira
Sa učesnicima Marša mira


Polaganje vijenaca u Potočarima
Polaganje vijenaca u Potočarima


U Potočarima sa Ženama u crnom iz Beograda
U Potočarima sa Ženama u crnom iz Beograda


<< 07/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

BROJAČ POSJETA
576084

Powered by Blogger.ba