Predsjednikov blog

Blog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića

14.07.2008.

Domavia, Argentarija, Argentum, Bosnia Argentaria, Srebrenica...

Prošle sedmice sam dva dana boravio u Srebrenici i postalo mi je pravilo da mi treba nekoliko dana da se oporavim od šoka i stresa koji svaki put tamo doživim. Toliko tuge, suza, smrti, očaja, jada i čemera teško da se može vidjeti i osjetiti na jednom mjestu.

Prvi je dan boravka bio manje protokolaran pa sam ga iskoristio za obilazak nekoliko povratničkih porodica. Ako se uopće može govoriti o „porodicama“!? Uvijek su to nane sa unucima ili unukama i eventualno kćerkama! Nema sinova, očeva ...!To su neprocjenjiva iskustva jer se tek tako može dobiti neki pravi uvid u situaciju u Srebrenici. Najteže mi je palo, pored bola koji se može skoro rukom opipati, to što su se ljudi većinom pomirili s tim da njihovi najmiliji više nisu živi, ali ne mogu da se pomire sa činjenicom da ih još uvijek ne mogu sahraniti! Nema ih, nema tijela, nisu ih našli!

Nema u Srebrenici niti jedne porodice koja nije nekoga izgubila, ali nevjericu izaziva (ako bilo šta u Srebrenici može izgledati nevjerovatno) kada čujete da je neko izgubio 50 članova porodice.

Generalno govoreći, povratnici tamo žive jako loše. Najveći broj povratnika su starije osobe koje jedva preživljavaju od penzije i nešto malo poljoprivrede.

Nevjerovatno je koliko je para "potrošeno" u Srebrenici, a koliko se malo uradilo. Mlađim povratnicima najveći problem je nedostatak posla. Ilustrativan je podatak da u gradu Srebrenici živi samo oko 3.000 stanovnika (Bošnjaka i Srba) dok na području cijele općine živi ukupno oko 5.600 stanovnika. Ova katastrofalna situacija u Srebrenici može se shvatiti tek onda ako uzmemo u obzir da je u ovoj općini, koja je po razvijenosti bila peta u BiH, prije rata živjelo oko 36.000 stanovnika.

Mislim da su srebrenička tragedija i emocije koje izaziva počinjeni genocid, podobro instrumentalizovani u dnevnopolitičke svrhe.

Dobio sam utisak da nikome iskreno nije u interesu da se Srebreničani vrate u Srebrenicu. Bošnjačkim strankama su mnogo važniji njihovi glasovi u Federaciji (da bi imali vlast u kantonima gdje su pare). Povratak koriste samo kao političku frazu i praktični izgovor za namicanje i dobijanje novca. Najbolji primjer za to je propis Vlade Federacije BiH kojim pripadnici boračke populacije ARBiH gube pravo na svaku vrstu novčane nadoknade ako se odjave iz FBiH i prijave u mjesto prijeratnog boravka u RS. Imajući u vidu da i načelnik Srebrenice ne živi u Srebrenici, mislim da je sve više-manje jasno.

Čini mi se da vlasti RS žele od Srebrenice napraviti crnu rupu, te ignorantskim odnosom prema stanovnicima Srebrenice potaknuti na iseljavanje i Bošnjake i Srbe, ali i da prirodnim resursima srebreničke općine upravljaju iz Banje Luke.

U prilog toj tezi govori podatak da je prije rata skoro čitava Srebrenica živjela od Banje Guber i turizma. Svaka kuća je imala po nekoliko soba za iznajmljivanje turistima i posjetiteljima Gubera. Šesnaestu godinu Banja Guber je jedna od najljekovitijih banja na Blakanu, ne radi, a nema ni naznaka da bi mogla početi s radom u skorije vrijeme. U Rudniku olova i cinka prije rata je bilo zaposleno 1.800 ljudi. Danas taj broj iznosi oko 460, a zbog loše i pljačkaške privatizacije ovaj rudnik nije radio 2006. i 2007. godine. Tek poslije druge privatizacije počeo je s malo boljim radom. Jedna od pozitivnih stvari je fabrika CIMOS u Srebrenici koja zapošljava stotinjak radnika, većinom povratnika.

Na kraju prvog dana obišao sam kamp učesnika Marša mira - puta slobode. Tu sam se pored mnogobrojnih učesnika iz BiH susreo i sa dvojicom najmlađih učesnika Marša mira (starosti 9 godina) koji su, ravnopravno sa svima drugima, prepješačili 107 kilometara dugu trasu.

Na dan ukopa u Srebrenici okupilo se oko 40.000 posjetilaca koji su došli odati počast 308 pogubljenih dječaka, mladića i staraca.

Toliko tuge, bola i uzdaha teško da ima igdje na svijetu. U Potočarima sam se po ko zna koji put susreo sa "Ženama u crnom" iz Beograda koje dolaze redovno i učestvuju u svakom obilježavanju i komemoraciji žrtvama srpskih zločina u BiH. Njihova hrabrost, dosljednost i upornost je nešto što me svaki put iznova fascinira i daje mi novu nadu, ali me i svaki put iznova uvjerava da, definitivno, nisu svi isti!

Svašta bi se jos moglo pisati i pričati o Srebrenici, ali, oprostite mi, još sam konfuzan, ljut, bijesan, žao mi je...!

U očekivanju početka ceremonije
U očekivanju početka ceremonije


Sa povratnicom u Srebrenicu, Hanifom Đogaz
Sa povratnicom u Srebrenicu, Hanifom Đogaz


Sa učesnicima Marša mira
Sa učesnicima Marša mira


Polaganje vijenaca u Potočarima
Polaganje vijenaca u Potočarima


U Potočarima sa Ženama u crnom iz Beograda
U Potočarima sa Ženama u crnom iz Beograda


<< 07/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

BROJAČ POSJETA
575038

Powered by Blogger.ba