Predsjednikov blog

Blog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića

29.01.2009.

INTERVJU...

Konačno, evo me opet na blogu. Iskreno da vam kažem, nisam pisao nekoliko sedmica iz više razloga:  previše poslovnih obaveza, neatraktivnost događaja o kojima sam mogao pisati, ali i da priznam, bio sam malo lijen.

Međutim, neki dan sam dao veoma dug i opširan intervju  za magazin DANI u kojem sam odgovorio na mnoga vrlo zanimljiva pitanja. Prvi dio intervjua je izašao u današnjem broju, a drugi dio izlazi iduće sedmice. Mislim da je intervju zanimljiv, stoga sam ga odlučio postaviti na blog. Danas prvi dio, a iduće sedmice drugi dio. Ovaj post malo je drugačiji od ostalih, iz razloga što ja nisam ništa pisao, već sam samo odgovarao na pitanja.

Evo prvog dijela intervjua:

DANI: Da li je BiH još uvijek potreban Ured visokog predstavnika?

KOMŠIĆ: Mislim da još uvijek jeste, mada se postavlja pitanje imamo li ga. Kako je gospodin Lajčak radio negdje od početka 2008., mi praktično nismo ni imali visokog predstavnika. On je nastupao kao da nema ništa sa situacijom u BiH i kad podvučete crtu i sumirate ono što je uradio, rekli bi da ga nismo ni imali. Onda slijedi logično pitanje: ako smo funkcionisali s takvim visokim predstavnikom cijelu prošlu godinu, treba li nam uopšte? Međutim, ja mislim da treba. Njegov zadatak jeste implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma, a ne treba puno pameti za ocjenu, no on, nažalost, nije implementiran.  

DANI: A kako gledate   nedavnu izjavu Vašeg kolege Radmanovića po kojoj su oni koji su za zadržavanje OHR-a protiv Bosne i Hercegovine, protiv evropskih integracija zemlje? 

KOMŠIĆ: Prije svega, moj kolega Radmanović je jedan fini čovjek, jedan ozbiljan čovjek, čovjek koji nije politička štetočina kada je riječ o BiH, za razliku od nekih njegovih drugova. Razgovarali smo mi više puta o tome, privatno, i gospodin Silajdžić, on i ja. Problem stava gospodina Radmanovića jeste taj što mu u osnovi vi ne možete odbiti da BiH može funkcionisati na kompromisu i dogovoru. To je tačno. Ali, ne može biti dogovor ako je uvijek onako kako on misli. To nije dogovor. Onda je to ultimatum na koji neko ko drugačije misli uvijek mora pristajati. Dogovor, kompromis, podrazumijeva, tako da kažem, kretanje jednih drugima u susret. I ne može uvijek biti kako gospodin Radmanović kaže, a ako nije onako kako on misli - to nije dogovor. Dajte, haj’mo biti ozbiljni malo. On kaže: “Ne dam Republiku Srpsku.” Hajd’ uredu, to je u našim okolnostima neki stav koji je legitiman, pa čak i legalan i ne možete mu to osporiti. Ali, ako ja kažem: “Ali, meni to smeta, ja bih nešto da promijenim u tome”, onda se ne može reći ili će biti ovako kako ja kažem ili drugačije neće biti. Onda to nije dogovor. E, problem je tog pristupa generalno, koji dolazi iz Banje Luke, kojeg gospodin Radmanović zna fino tako upakovati, što kaže da BiH može postojati samo na dogovoru, s tim što ne dodaje ono što je suštinsko – nije dogovor samo ono što ti želiš. Pitam li se i ja malo kakva će biti, eto, ta Republika Srpska? A meni se čini logičnim da se pitam, jer nije to od gospodina Radmanovića, Milorada Dodika, njegove partije i njegovog naroda. Ja mislim da je to i moje. A, to što Dodik ili njemu slični neće da učestvuju u onome šta je u Sarajevu, ne može biti opravdanje da mi kažu: “Ne možete vi pitati šta će biti u Banjoj Luci”. Dakle, poremećena logika stvari je u pitanju. Naravno da BiH mora postojati i funkcionisati na dogovoru, ali u takvoj vrsti dogovora valjda se može uvažiti jednom i ono što ja mislim. Inače to nije dogovor. U protivnom, uvijek klekneš i kažeš, ja se izvinjavam što upotrebljavam imena ovdje, ali moram reći, kao gospodin Tihić, koji kaže: “Pa, jedino dogovor može.” Jasno da je dogovor u pitanju, ali moraš li uvijek popustiti jedino ti u ime nečega? 

DANI: Ne čini li Vam se da je čitava BiH postala talac Milorada Dodika? Može li domaća politika sama bez puno jačeg angažmana međunarodne zajednice stati na kraj njegovom kriminalu i sistematičnom podrivanju i temelja države BiH i procesa euroatlantskih integracija?

KOMŠIĆ: U ovom trenutku ne, i to iz jednog prostog razloga: zato što Dodik ima toliku podršku u Republici Srpskoj. Milorad Dodik se ne bi ovako ponašao da nema toliko glasova. On može da se ponaša na način na koji se ponaša zato što ima sve poluge vlasti u Republici Srpskoj i ima ustavne mehanizme da sve blokira na nivou države. Postavlja se problem kako mu se suprotstaviti u tome. Da ne otvaram pitanje političke kulture, demokratije, zloupotrebe svih tih mehanizama. Vratit ćemo se na ono prethodno pitanje, šta je to kompromis i šta je dogovor? Dakle, BiH jeste u ovom trenutku, nažalost, talac Milorada Dodika i njegove politike, njegove bahatosti i osionosti. Kamo puste sreće da je drugačije, ali jednostavno, nemate niti jedan ustavni mehanizam, zakonski mehanizam, da se tome suprotstavite. On kaže: “Ja to neću” i završi priču. Evo, ovo što se dešavalo s budžetom je dobar primjer. Dovedete se u poziciju da se pitate hoćete li budžet ikako ili će biti budžet onako kako to Milorad Dodik želi. Dilema nije komplikovana. Neke stranke pristanu na tu vrstu ucjenjivanja, i kažu: “Uredu, dajte nam budžet bilo kakav”. Druga je stvar što to nema nikakve veze sa stvarnim potrebama države, ali bolje da imamo bilo kakav budžet, da se ovo kotrlja, valja u blatu, i da Milorad Dodik i dalje provodi svoje. U ovom trenutku nemoguće mu se suprotstaviti legalnim sredstvima, dakle, ustavnim mehanizmima, zakonskim mehanizmima koje imate. Jedini odgovor na sve jeste, ili neka vrsta intervencije, u ovom slučaju Visokog predstavnika, koji to nije htio da radi, i vraćanje u neku normalu, neki normalni demokratski život u BiH, ili čekanje na rezultate novih izbora, s nadom da on neće imati toliko glasova koliko ima, da će, jednostavno, politička atmosfera biti drugačija u BiH. 

DANI: Kako onda objašnjavate činjenicu da je Dodik partnera za ostvarivanje svojih ciljeva pronašao u Sulejmanu Tihiću?

KOMŠIĆ: Ja sebi, otkako je potpisan Prudski sporazum, još nisam uspio da odgovorim šta je bilo Sulejmanu Tihiću. Šta mu se desilo? Ja ne mogu da vjerujem da je on, s političke strane, pa čak i s pravne strane, pristao na to što piše u Prudskom sporazumu. I stalno pokušavam sebi naći odgovor. Prije svega, sklon sam, moram reći, evo, mada ne bih trebao biti, da mislim da ga je neko na to nagovorio. Ne mogu da vjerujem da neko ko zdravorazumski razmišlja, da neko ko je ipak dugo u politici, dakle, nije politički naivac, može tako uletiti u tu vrstu procjepa. Ili on nije svjestan kakve je obaveze sebi natovario, nije svjestan šta znače te obaveze po BiH, ili je nečim pritisnut. Ja to stvarno ne znam. Ne mogu da vjerujem. Ja kad sam pročitao taj Prudski sporazum, meni je to bilo i tragično i smiješno na šta je čovjek pristao. Čime on to sve pravda, potrebom za kompromisom? Pa uredu, maloprije smo pričali oko kompromisa, ali nije kompromis da uvijek on, ili ja, ili vi, peti-deseti popuštate, to nije kompromis. Čovjek je pristao na sve ono što je Dodik htio, što je ključno za Dodika, čovjek je čak pristao da kroz Prudski sporazum otvori priču o formiranju trećeg entiteta, da da argumente Čoviću za tu priču, ne znam na šta je čovjek mislio. Ja ne znam šta je bilo. Da li je on, vođen uspjehom stranke na lokalnim izborima, pomislio da je trenutak da on konačno preuzme lidersku poziciju, da zada smrtni politički udarac Harisu Silajdžiću kao svom očiglednom ljutom i najljućem protivniku? Da li je on mislio da ima istorijsku ulogu, pa će on sad istorijski nešto krupno riješiti u BiH ili je jednostavno bio nagovoren, pritisnut, gurnut, kratkovid, nerazmišljajući dovoljno? Po meni, potpisao je jedan sporazum koji je katastrofa. Možda se on nadao, ko će to znati, postoji i ta varijanta, da će realizaciju Prudskog sporazuma zapravo razvodniti kroz razne procedure, različita tumačenja, pa onda reći nisam ja to mislio, to ne piše tako, iz toga se ne može izvući ovaj ili onaj zaključak... Kako god bilo, čovjek je potpisao po meni katastrofalan akt po BiH, po svoju političku opciju, neću namjerno da kažem po Bošnjake. Jer, znate, Lajčak je pokušao to predstaviti kao dogovor tri naroda, a ne tri političke stranke, što je katastrofa. Jer ja mislim da nijedan od njih trojice nema mandat cijelog naroda, da to nazove dogovorom u ime naroda. Dakle, Suljo Tihić je po meni napravio jednu katastrofalnu, je li naivnu, namjernu, kakvu god, političku grešku koja, na kraju krajeva, može i njega skupo koštati. 

DANI: U današnjem Avazu objavljena je Tihićeva izjava “da Prudski sporazum nema alternativu”. Moje pitanje glasi: pa da li stvarno potkopavanje temelja države BiH zaista nema alternativu? 

KOMŠIĆ: Prije svega, ne daj Bože da se realizuje Prudski sporazum. Prvo, dogovor oko Ustava oni ne mogu postići, to je nemoguće. Ne daj Bože da se realizuje ono oko imovine. Ako se to realizuje, vi ste dali grunt etničkim politikama da vam sutra dođu i kažu: “Šta hoćete? Mi smo vlasnici ovog dijela teritorije. Ovo vam je čak i zemljišno-knjižni izvadak da smo mi vlasnici ovog dijela teritorije”. S pravne strane to je toliko smiješno kada govorimo o državnoj imovini. Državna imovina je i statusna, ali i funkcionalna kategorija. Ja Tihića kao pravnika ne mogu da shvatim da je na to pristao, dakle, nije pravnički čak uredu. Fiskalno vijeće... Prvo, ono što su oni tamo dogovorili, to je protuzakonito. Lijepo u Zakonu o finansiranju institucija BiH, u zakonu koji mora i Fiskalno vijeće imati u vidu, stoji da prvo institucije BiH definišu svoje potrebe, pa onda, tako da kažem, ono što ostane entitetima. Ne, oni su okrenuli stvar. Hajde da mi prvo razgrabimo, pa ćemo ostaviti državi ovo. I tako dalje... Ako nema alternative Prudskom sporazumu, onda nam se crno piše. Ali ja mislim da alternative ima, i da zapravo alternativa jeste ne dozvoliti da se realizuje Prudski sporazum, bez obzira šta stranci pričali o tome, uvjeravali nas da je to dobro, ja i dalje stojim iza toga, to je katastrofalno, jedno od najcrnjih rješenja po BiH, u slučaju da dođe do realizacije toga. Do toga neće doći, jer već vidim, u Zakonu o državnoj imovini da ne da uknjižba, rasknjižba, i tako dalje, i hvala Bogu da se to neće realizovati. 

DANI: Hrvatsko pitanje. Ako je dvoentitetska struktura BiH za Hrvate naročito loša, ako je koncept trećeg entiteta neprihvatljiv, ako je Republika Srpska u predstojećim promjenama ustavnog ustrojstva nedodirljiva, šta je alternativa?

KOMŠIĆ: Jedina prava alternativa jeste da se mi vratimo onome što smo zapravo imali, a to je da sve ono što je etničko, nacionalno, jednostavno ne bude vezano za određenu teritoriju. To je zlo. Ako vežete etnički moment, etnos ako vežete za teritoriju, u BiH imate belaj. Haj’mo to okrenuti. Haj’mo drugačije te stvari postavljati. Haj’mo ići principom da nije važno jesi li manjina ili većina, jesi li pojedinac, sam, među “drugima”: moraš imati ista prava kao drugi. Dakle, pojednostavimo stvar. To je zapravo ono što je načelo ZAVNOBiH-a. I ono već postaje deplasirano, stalno ponavljati “ni, ni, ni” nego “i, i, i”, ali da smo, brate, svi ravnopravni, jednaki, bez obzira živimo li na dijelu teritorije gdje je “naš” narod većina ili manjina. To podrazumijeva, naravno, da takva vrsta administrativnog uređenja BiH ne može biti zasnovana na etničkom elementu kao dominantnom, nego na nekom drugom elementu. Mi smo to imali u BiH, i ruku na srce, vi u predratnoj BiH, tako da kažem, Socijalističkoj republici BiH, niste imali ove vrste problema. Paritet, odnosno nacionalna prava, prava kolektiviteta, etnička prava su zagarantovana na nivou države. I tu se ona štite. A ne da se štite skupljanjem na određenom teritoriju, i onda pravljenjem federacija i konfederacija. To odmah otvara pitanje međa. To je kada Čović ili predstavnici tih stranaka sa hrvatskim predznakom počnu pričati, npr. o potrebi da se formira treći entitet, pa ga zovu ovako, onako, svejedno, u suštini je to isto. Postavljaju se dva vrlo jednostavna pitanja pred njih, a koja su komplikovana da glava boli. Kako ćete odrediti granice? Da li mislite da možete odrediti granice tog entiteta u srednjoj Bosni i u Hercegovini? Logično, slijedi pitanje čiji je Mostar? I onda ulazite u paranoidnu situaciju da brojite koga ima više. A onda se postavlja pitanje šta ćemo, npr. sa Hrvatima u Husinu? Šta ćemo s njima, hoćemo li ih zaboraviti? Ne može tako. Nije put da se dijelimo, nije put da crtamo nove međe, i da nam se daje način da rješavamo nacionalno pitanje u BiH. Put je suprotan. Hajdemo mi sve što je vitalni nacionalni interes, što je bitno svakom narodu, dići na nivo države, i tu ćemo tražiti i paritete, i ravnopravnost, i mehanizme kojima se sprečava ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg naroda, a pustite ove lokalne nivoe, nemojte da ja gledam samo gdje ima više pripadnika mog naroda, pa da ja sad moram seliti tamo da bih bio ravnopravan. Neću tako! Nije normalno, nije to uredu, ta vremena su prošla, ne živi se tako, barem se u Evropi tako ne živi. Ali, nažalost, niko neće tim putem da krene. Izgledate malo smiješni kad pokrenete priču i kažete ljudima idemo u pogrešnom pravcu, hajdemo se mi vratiti onome što smo zapravo imali, haj’mo se mi vratiti načelima na kojima je bila Republika BiH. Ko bi imao protiv toga nešto? Zašto bi Srbin, Hrvat ili Bošnjak imao protiv toga bilo šta? Ne uzimaš mu ništa što već ima, a daješ mu tako puno.  

DANI: Imaju srpski, hrvatski i bošnjački nacionalisti. 

KOMŠIĆ: Zato što oni na taj način manipulišu narodom. Iz straha. Neću namjerno sebe da pominjem, jer onda tu ispada da govoriš iz nekih sebičnih, ličnih interesa. Evo kad pričamo o Hrvatima, neka Dragan Čović i ostali koji to zagovaraju ne brinu o meni, ali evo, ja ih pozivam da brinu, npr. o Hrvatima u Tuzli. Šta je s njima, pobogu? Što bi oni bili građani drugog reda? I pozivam ga da mi odgovori šta će s Posavinom? Hoćeš reći: “Uredu, eto Posavina u Republici Srpskoj.” Je li to, na kraju krajeva, zaključak te politike? Kako ćeš povući granicu u srednjoj Bosni i u Hercegovini te treće, četvrte, pete, desete, jedinice federalne, konfederalne, entiteta? Ne možeš to uraditi na miran način, pobogu! Logično je da ne možeš. Isto kao što ja nikad neću pristati da Sarajevo nije moj grad. Nikad! Ne može me na to niko prisiliti, bez obzira, ja sam da ostanem u ovom gradu, on je moj i tako je. 

DANI: Kako vidite svoju ulogu u Predsjedništvu BiH, kao političar koji je u isto vrijeme u najvišem organu države i kao visoki funkcioner stranke koja je u opoziciji? Uopće, kako ocjenjujete dosadašnji učinak Predsjedništva?

KOMŠIĆ: Krenut ću od ocjene rada Predsjedništva. Za mene je očekivano, meni je bilo jasno onog trenutka kad su saopšteni rezultati izbora, gdje ćemo se mi sudarati. Zapravo, na svakoj krupnoj političkoj temi o kojoj odlučuje Predsjedništvo kao ustavom definisan organ, mi ćemo imati probleme. I nije to samo bilo, nego će tako biti do kraja ovog mandata. Druga je stvar što ja mislim da Predsjedništvo BiH, sa ovakvim ustavnim nadležnostima, jednostavno treba prerasti u predsjednika koji će imati još manje nadležnosti. To je moje mišljenje, i mislim da mora doći vrijeme kad će BiH imati predsjednika, hajde recimo, sa nadležnostima koje ima njemački predsjednik. Neka ga bira parlament, eto, da bude opšteprihvatljiva ličnost, da ne bi bilo ko je koga preglasao, koga više ima u BiH, itd. Dakle, rad Predsjedništva po meni je očekivan. I bit će još sudaranja na svakom krupnom političkom pitanju. Moja pozicija je, moram reći, mada je na početku izgledalo da ću ja biti u teškoj poziciji, lakša nego pozicija gospodina Radmanovića i gospodina Silajdžića, upravo zato što su oni, gospodin Silajdžić predsjednik stranke, gospodin Radmanović član rukovodstva stranke – stranaka koje su u vlasti. Jer, jedno je kad ste vi vlast, pogotovo kad ste na tako neprirodan način napravili vlast, kao što je napravljena vlast nakon naših općih izbora, dakle, bez ikakvog programa, nego prostim sabiranjem – haj’mo mi u vlast, pa ćemo se mi rastaljivati, dijeliti, kako kome šta – naravno da ćete imati problem, jer ste osuđeni onda na masu trulih kompromisa, ne bi li i dalje bili ta vlast. I svaki dan smo svjedoci toga. Meni je lakše nego Radmanoviću i Silajdžiću, ja sam to njima i rekao. Pazite, druga je stvar što se ja nekad osjećam tako, neću reći bijesno, ali nekad mi je loše, jer s aspekta pozicije, eto jedne od čelnih pozicija na nivou države, dođeš nekad u situaciju da ovisiš o bilo kojem potezu, o nekim drugim strukturama, da ne možeš izdati naredbu, nalog... Evo, imali smo nedavno slučaj žene koja je teško nastradala, i onda, šta ćeš? Zoveš, moliš ljude da pomognu. Jer s aspekta člana Predsjedništva ti to ne možeš izmisliti. Jedino što smo mogli, što smo ponudili kao pomoć jeste helikopterski prevoz. To možemo. Ali ne možeš realizovati ono što misliš da je ispravno. E, tu je moja pozicija drugačija i teža u odnosu na Radmanovića i Silajdžića. Oni ipak imaju mehanizme i poluge vlasti, i na nivou države, i na nivou entiteta, i na nivou kantona i Federacije. Ja to nemam. I tu se mi zapravo razlikujemo. Ali, Bože moj, ne možeš imati sve. 

DANI: Da li Vi dijelite ocjene po kojima globalna ekonomska kriza neće značajnije potresti BiH? 

KOMŠIĆ: O, kako su to, po meni, naivne ocjene! Ja ne mogu da shvatim ljude koji to izjavljuju, još onda uporno brane tu tezu. Mi to već osjećamo, a bit će još gore. Pa, pričajte s ljudima koji se bave biznisom. Ja sam imao priliku da porazgovaram sa par njih. Kažu ljudi ovako – pazite, nema novca, ne više samo za investiciju, dakle, za dalji razvoj, nego dolazimo u pitanje kako držati firme. Jedini izlaz da bi preživjeli kao firma, jeste da otpuštamo ljude. Ne možemo drugačije. Druga stvar, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju dodajte na to sve, bescarinski uvoz roba iz Evropske unije, o tome niko živ ne razmišlja. Kod nas jedino kada je o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju riječ, ljudi su razmišljali o tome, manje prihoda u budžetu, a niko ne razmišlja kakve to posljedice na domaću privredu donosi, niko ne razmišlja zašto banke ne plasiraju sada novac u investicione projekte, i naravno da će se to odraziti na firme, na ljude koji će ostati bez posla, što je najtragičnije, odmah se to vraća kroz javnu potrošnju, odnosno priliv novaca u budžete institucija, stotine institucija u BiH koje dalje ne mogu podmirivati svoje socijalne planove. Evo, Federacija, vidite u kakvom je belaju. Naravno da imate jednu ekonomsku spiralu, koja se vrti kao twister, i samo ubrzava ka dole. Gdje je dno? 

DANI: Isključujete li mogućnost da opravdani socijalni protesti i nezadovoljstvo kriminalnom vlašću dovedu do realizacije “atinskog scenarija” u Sarajevu? Kakav bi bio Vaš odnos prema takvim protestima?

KOMŠIĆ: Prvo, mislim da se to neće desiti u Sarajavu. Bar dosadašnje iskustvo sa dosadašnjim situacijama koje su mogle biti okidač za takvu vrstu iskazivanja nezadovoljstva govore da se slične situacije ne mogu očekivati. Spominjem samo primjer protesta protiv sramnog povećanja funkcionerskih plaća na kojima se okupilo par stotina ljudi. Zašto je to tako, veliko je pitanje i čini mi se da je to poseban sociološki fenomen. Ali, svaki opravdan socijalni bunt bih podržao, ali nasilje nikad.

DANI: I sad, s obzirom na ovlasti Predsjedništva, a s druge strane na ekonomsku krizu i katastrofalne posljedice koje već osjećamo, je li nelogično moje pitanje jeste li Vi, i druga dva člana Predsjedništva, mogli išta učiniti na ublažavanju posljedica krize?

KOMŠIĆ: Prije svega, čim je postalo izvjesno da mi idemo neminovno u tu krizu, tražena su mišljenja od resornih ministarstava, od ljudi koji se bave tim poslom, od Centralne banke BiH, ministarstva finansija. Prvo je nama data jedna, po meni, paušalna analiza koja nije bila potkrijepljena nikakvim istraživanjima, nikakvim podacima, da, k’o biva, mi ne trebamo baš brinuti: mi imamo stabilan finansijski sektor i da čak možemo profitirati iz krize, što je po meni bilo van pameti. Profitirati od takve vrste krize – pa ne živiš na Marsu, da sve prolazi mimo tebe. Moraš to osjetiti, pogotovo kao mala i slaba ekonomija. Mi bismo sutra trebali imati sastanak (razgovor vođen 26.1.2009., op. S.P.), premijer Špirić je pokušao da sazove taj sastanak, ja ne znam da li će se uopšte svi odazvati na taj sastanak, da vidimo jedan globalni presjek gdje je BiH – i po pitanju krize, i po pitanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Evropske unije, NATO-a, itd. Ali, znate, meni je dosta sastanaka tipa eto dođemo mi, donesemo kako mali Đokica vidi svijet, kako mali Đokica vidi krizu... Kad pitaš državno ministarstvo finansija: “Vodite li vi ljudi ikakvu evidenciju, imate li ikakve podatke o tome, sabirate li šta, oduzimate li šta”, oni kažu: “Nije to naš posao”. To bi, k’o biva, trebali da rade entitetski ministri. I, da bi donio ispravnu procjenu, ispravan zaključak, naravno da moraš imati prije svega neke podatke, i neku analizu. Ne možeš, ponavljam, kao mali Đokica zamišljati gdje će stvari ići. Međutim, to kod nas niko živ ne radi. Imaš par ozbiljnih ekonomista koji tako, s aspekta posla kojim se bave, upozoravaju na neke stvari, i ti si kao institucija vlasti, organ, osuđen da prikupljaš podatke, analize, od ljudi koji uopšte nisu u institucijama sistema. I onda kad nešto prikupiš i kažeš zvone zvona na uzbunu, hoćeš da izdaš nalog nekom da nešto uradi, onda oni kažu: “E, to nije naš posao po ustavu, mi to nećemo raditi”. Pitali smo, eto, ovdje je bio i ministar finansija, kojeg ja izuzetno cijenim, kao sposobnog čovjeka, kako procjenjujete šta će se desiti, imate li podatke, koliko će ljudi ostati bez posla, kako će se to odražavati na javnu potrošnju, imate li prijedlog kakvih mjera, šta da radimo, treba li propise nove donositi, treba li mijenjati stare kako bi našoj privredi pomogli, kako ćemo upumpati pare u tu privredu koja treba novac ne više za investicije, nego za tekuće održavanje? Svi kažu: “Šta ja imam s tim?” 

<< 01/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

BROJAČ POSJETA
576084

Powered by Blogger.ba