Predsjednikov blog

Blog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića

26.02.2010.

Inauguracija u Zagrebu

Izgleda da je inauguracija Ive Josipovića za novog predsjednika Republike Hrvatske, održana protekle sedmice u Zagrebu,  bila događaj u cijelom regionu.

Tokom moga boravka u Zagrebu nastojao sam, malo sa strane, dobiti sliku o tom događaju na način kako ga vide građani Hrvatske. Razgovarao sam sa puno osoba i prijatelja koji pripadaju različitim političkim opcijama  i imaju različite poglede. Međutim, niko od njih nije rekao „Njihov  Predsjednik” ili “Onaj Josipović“, nego su svi, sa neupitnom iskrenošću, isključivo koristili termin „Naš novi Predsjednik, naš Predsjednik“.   Hoću da kažem da me je pozitivno iznenadila ta zrelost hrvatske javnosti da je Ivo Josipović predsjednik svih državljana Hrvatske i da ga, kao takvog, prihvataju i poštuju i oni koji su mu ljuti politički protivnici, kao i oni koji su bili protiv njega i direktno mu suprotstavljeni u kampanji. Čak je i Bandić došao na inauguraciju. Da li kao gradonačelnik Zagreba, ili kao bivši kandidat za predsjednika, svejedno je. Bitno je da je bio tu.

Ovim se najbolje pokazalo da Hrvatska i njeni građani, i pored svih političkih razlika, ipak imaju  razvijenu građansku svijest, a posebno svijest o pripadnosti državi, što naravno povlači i poštivanje te države i njenih institucija. Mislim da poštujući svoga predsjednika, možda ne kao političku ličnost, već kao funkciju, oni prvo poštuju svoju državu, a onda i sebe. Dakle, nije stvar u tome da li nekoga volite ili ne, mislite li da je on dobar političar, čovjek, ili se slažete sa njegovim stavovima i uvjerenjima, čak je moguće da o njemu mislite sve najgore, ali poštivanje te funkcije dosta govori o odnosu građana Hrvatske prema svojoj državi.

Da se razumijemo, ja ovdje govorim o odnosu prema državi i njenim institucijama, koji je za svaku pohvalu, a ne o osobama koje su u jednom trenutku na određenim funkcijama, uključujući i funkciju predsjednika.

Gledajući iz perspektive naše stvarnosti, na nama, ljudima koji se bavimo politikom u BiH je, da tako kažem, najveći teret građenja odnosa poštovanja prema Bosni i Hercegovini kao državi i građenja odnosa poštovanja prema institucijama naše države, bar na sličan način kao što je to u drugim demokratskim zemljama, uključujući i Hrvatsku. Bojim se da se, od sticanja nezavisnosti BiH pa do danas, generacije političara koje su „prodefilovale“ bh. političkom scenom, uključujući i ovu „moju“, jednostavno nisu „proslavile“ u građenju takvog odnosa. Od građenja odnosa prema državi i njenim institucijama nekako je uvijek bio važniji odnos prema narodu ili narodima u BiH.  Kao da se u našoj zemlji, ovakvoj kakva je, može odvojiti pitanje državnosti i odnosa prema državi od odnosa prema narodima koji žive u toj istoj državi. Poštovanje svog naroda i svih naroda i građana koji žive ovdje u BiH neodvojivo je povezano sa poštovanjem  zajednice koja se zove država Bosna i Hercegovina, a u kojoj ti narodi i građani žive. Zato svaka politika u BiH koja na dominantno mjesto ističe samo poštovanje svog naroda, ali ne i države BiH, prvo proizvede probleme u funkcionisanju države kao institucije, a onda, sa vremenskom zadrškom, proizvede i katastrofalne posljedice po položaj toga naroda.

Vratimo se  ceremoniji inauguracije Josipovića. Sama ceremonija je bila, bez ikakvog pretjerivanja, na visokom nivou. Dostojanstvena, odlično organizovana, efektna i sa scenarijem kojemu se nema niti šta dodati niti oduzeti.

Moram ovdje, nakratko, spomenuti i Mesića. Čini mi se da je predsjednik Mesić  odigrao istorijsku ulogu u transformaciji i tranziciji Hrvatske - iz „ratne zemlje“, zemlje koje je tek izašla iz rata, u zemlju koja se okreće demokratskom i  evropskom načinu razmišljanja, dok će predsjednik Josipović, zajedno sa premijerkom Kosor, biti taj „motor“ koji će je dovesti i uvesti u Evropsku uniju. 

Tokom inauguracije nakratko sam se susreo i sa predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, kojom prilikom smo razgovarali i o najaktuelnijoj temi za Bosnu i Hercegovinu, a to je novi Zakon o prebivalištu.

Zamolio sam je da prilikom donošenja ovog Zakona bude obazriva jer, u protivnom, posljedice mogu biti loše za Hrvate u Bosni i Hercegovini koji imaju i državljanstvo Hrvatske. Posebno jer  to može mlade generacije bh. Hrvata jednostavno izvući, izvesti, odvesti iz BiH i naseliti u Hrvatsku. Jasno mi je i znam da Hrvatska to mora uraditi i sebe radi, ali i zbog zahtjeva koji dolaze iz Evropske unije.

Ovim Zakonom nastoje se spriječiti zloupotrebe koje su bile raširene u prošlosti, a zahvaljujući mogućnosti prijavljivanja dvojnog prebivališta u RH i BiH.

Politički razlozi za donošenje ovog Zakona ogledaju se u tome da Hrvatska više ne želi da se dešavaju izborne manipulacije koje su bile uobičajene, što uostalom od nje traži i Evropska unija.

Ekonomski razlozi su ti što Hrvatska više niti može, a niti želi, iz svoga budžeta, koji pune građani Hrvatske, finansirati socijalna davanja po osnovu dvojnog prebivališta (plata u BiH a penzija u RH, jedna penzija u RH a druga u BiH, porodiljske nadoknade za državljane obje države ali koji žive u BiH, itd). Ključna stvar koja se vezuje za prebivalište, po evropskim standardima, je plaćanje poreza. Ali, zar bh. Hrvati sada, jednim potezom vlasti Republike Hrvatske, treba da plate svu cijenu godinama građene pogrešne politike Zagreba prema bh. Hrvatima. Još se sjećamo vremena i politike iz Zagreba kada su bh. Hrvate ubjeđivali, a u dobroj mjeri i uspjeli ubijediti, da im je glavni grad Zagreb, a ne Sarajevo. Ta politika, politika tog vremena, bila je inicirana iz Zagreba, našla je plodno tlo i saradnike u BiH, a sada se jednim potezom prekida. I naravno, kako to uvijek biva, najveću cijenu plaćaju obični ljudi, u ovom slučaju većinom bh. Hrvati, a ne oni koji su to pokrenuli, koji su zaveli ljude i, u ime pragmatičnih političkih ciljeva, odrekli se tih istih ljudi. Znam da premijerka Kosor i trenutna politika Hrvatske nemaju ništa sa tim, ali neka politika i neki ljudi ipak imaju i sada „peru ruke“ od svega, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. Zato je potrebna obazrivost. Ne možeš u jednom trenutku ljudima nešto dati, a u slijedećem to uzeti i očekivati da ti ljudi to shvate na ispravan način. Svi smo mi ipak ljudi i reagujemo kada nam se uzima nešto što nam je dato.

Neke stranke iz BiH, u cilju podizanja svoga političkoga rejtinga i „domoljublja“, konstantno ponavljaju da se ovaj zakon tiče samo Hrvata u BiH. To nije tačno. Hrvate u BiH najviše pogađa, ali ne isključivo i samo njih. Hrvatska ne može, u skladu da standardima Evropske unije, donijeti restriktivni zakon koji se samo odnosi na jedan narod, a ovdje se ne smije miješati ustavna obaveza Hrvatske da pomaže Hrvate u BiH (Ustav RH, Članak 10: Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.)

Koliko mi je poznato, Hrvatska iz državnog budžeta pomaže Hrvate u 12 država u svijetu. 

Ne prijavljuju se dvojna prebivališta iz „glasačkih“ ili ekonomskih razloga samo u Vinjanima Donjim, Vrgorcu i Imotskom (iz Hercegovine) nego i u Glini, Petrinji, Karlovcu, Slunju (iz USK, ali i iz Srbije) kao i u Slavonskom Brodu, Županji (iz Posavine i također iz Srbije), itd. Hoću reći da i jedan broj Bošnjaka i Srba, državljana RH, uživa pogodnosti dvostrukog prebivališta.

Uglavnom, mislim da će premijerka Kosor uzeti u obzir moguće nepovoljne posljedice donošenja ovog Zakona za državljane Hrvatske koji žive u BiH (od kojih je najveći broj Hrvata) i to posebno vodeći računa o ugorženim socijalnim kategorijama kojima je zaista životno značajna pomoć Republike Hrvatske, a što se jednostavno rješava kroz međudržavne ugovore i druge postojeće efikasne mehanizme kakvi se mogu vidjeti u zemljama Evropske unije.    

Poslije inauguracije je organizovan svečani ručak kojem, nažalost, nisam mogao prisustvovati jer sam obećao da ću posjetiti župu Sv. Marije Anđeoske u Sesvetama. Interesantno je da je to župa koja je osnovana dekretom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića 6. juna 1991. i povjerena franjevcima Bosne Srebrene, a danas, od oko 4 000 župljana, većinom su naši Posavljaci.

Od prošle godine u ovoj župi djeluju  fra Zdravko Dadić i fra Stipo Karajica koje odlično poznajem i sa kojima sam sarađivao za vrijeme njihovog službovanja u Sarajevu.

Pored upoznavanja sa stanjem u župi i odnosom sa “župljanima bosancima” i evociranja uspomena i anegdota, također su mi pokazali zaista ambiciozan i lijep Kulturno-pastoralni centar provincije Bosne Srebrne koji je još u fazi izgradnje.

Nemam dileme da će njih dvojca uspješno privesti kraju ovaj projekat, kao što su uspješno obnovili i stavili u funkciju Franjevački međunarodni studentski centar na Grbavici (zgrada bivšeg Poljoprivrednog fakulteta), koji je sada jedan od najljepših multifunkcionalnih i multimedijalnih prostora u Sarajevu.

Poslije boravka u Zagrebu produžio sam u Ljubljanu gdje sam se susreo sa slovenačkim premijerom Borutom Pahorom. Tom prilikom, premijer mi je iznio inicijativu, odnosno ideju Slovenije, o održavanju međunarodne konferencije o Zapadnom Balkanu, koja bi trebala biti doprinos otvaranju perspektive zemljama te regije prema euroatlantskim integracijama, posebno prema EU. Dobra je to prilika da se eliminišu sumnje kako je Evropska unija „umorna“ od proširenja i da je izvjesno da će još samo Hrvatska i Island biti primljeni u EU, a ostale zemlje Zapadnog Balkana ko zna kada i da li će uopšte. Koliko to nama u BiH znači, prosudite sami.

Također, mislim da je taj skup neophodan i veoma značajan i iz razloga što je konačno vrijeme da se nađu rješenja za mnoga otvorena pitanja i sporove među zemljama Zapadnog Balkana, među nama - susjedima, jer naše su zemlje među sobom mnogo više naslonjene jedna na drugu, čak i ovisne jedna o drugoj, nego na neku drugu zemlju van regije.

Previše energije i vremena se troši na međusobne sporove i stvari koje se mogu, ubijeđen sam, uz malo dobre volje i političke hrabrosti riješiti.

Na kraju, mogu reći da je Slovenija jedna od članica Evropske unije i NATO-a koja bez zadrške i iskreno zagovara pridruživanje BiH tim integracijama i koja potpuno razumije zašto je to nama neophodno, kao i zašto su NATO i EU sigurnosni i politički, ali i ekonomski interes.  

U četvrtak, 25.02.2010 održao sam predavanje studentima na FPN-a u Sarajevu na temu „Dan nezavisnosti države BiH u kontekstu evropske političke budućnosti“. Meni je to bilo interesantno iskustvo. Ne znam kako je bilo onima koji su slušali, nadam se da im je bilo zanimljivo.

I na kraju, moja poruka svim Bosancima i Hercegovcima je uvijek ista: možete se razočarati u porodicu, prijatelje, ljubav, sport, politiku, itd, ali ne možete da se razočarate u svoju zemlju, jer vam je to jedino mjesto koje zovete svojim domom i koje jedino gotovo prirodno pripada vama i vi njemu.

SRETAN VAM DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE!
Sa slovenačkim premijerom Borutom Pahorom
Sa slovenačkim premijerom Borutom Pahorom


Sa fra Zdravkom  Dadićem i fra Stipom Karajicom u Kulturno pastoralnom centru u Sesvetama
Sa fra Zdravkom Dadićem i fra Stipom Karajicom u Kulturno pastoralnom centru u Sesvetama


Sa inauguracije
Sa inauguracije


12.02.2010.

Ponovo na blogu - Imovinski karton

Nakon pauze od skoro godinu dana konačno sam se odlučio ponovo i redovno da pišem na blogu. Razlozi za ovu pauzu su razni, ali su dva glavna- stvarno velike poslovne obaveze i pomalo, što bi rekli, „mrsko mi bilo“.

Ono što me je u zadnje vrijema baš  nasmijalo jeste tekst objavljen na jednom srbijanskom portalu o imovinskom stanju predsjednika bivših jugoslovenskih republika, prema kome sam „predsjednik kokuz“, a samim tim ozbiljna konkurencija Batku kao predsjedniku „Stranke kokuza“.

Šalu na stranu, ali nije baš tako i nisam baš takav „kokuz“.

Podaci koji su objavljeni u spomenutom tekstu su u stvari samo izvađeni podaci iz imovinskog kartona pred opće izbore 2006. godine i nisu baš u potpunosti tačni, odnosno ne odgovaraju sadašnjem stanju.

Neobično mi je o ovome govoriti ili pisati, ali poštujem činjenicu da biti javna ličnost, podrazumijeva da ti svi imaju pravo „zaviriti u novčanik“ ili „zavirivati u korpu“ u samoposluzi. Naravno, jasno mi je zašto to tako mora biti i prihvatam to kao svojevrsnu „demokratsku kontrolu javnosti“ kada je riječ o političarima.

Prvo bih nešto rekao o predsjedničkoj plati. Od izbora 2006. do jula 2008. godine osnovna plata mi je bila 2520 KM. Potom je donesen novi zakon o platama prema kojem su plate članovima Predsjedništva udvostručene. Naravno da onaj ko je donio taj zakon to nije uradio iz ljubavi prema Predsjedništvu BiH, nego da bi mogao sebi povećati platu, jer oni koji su donijeli taj zakon imaju, sa raznoraznim paušalima i dodacima, veće plate nego članovi Predsjedništva BiH. Zadnja moja plata, bez odbijanja za ratu kredita, iznosi 5109 KM.

Ovome još treba dodati i 394 KM mjesečno koje primam , istina neredovno, kao nosilac „Zlatnog ljiljana“.

Sada dolazi teži dio a to su krediti. Ukupno imam 5 kredita i svi su dugoročni. Najviše me je „uništio“ kredit koji sam podigao za kupovinu stana 2005. godine. Od tog kredita imam još da vratim 73.627,- KM. Pored ovoga, imam još četiri kredita, od kojih imam da vratim 15.652,- KM od prvog, 14.627,- KM, od drugog, 25.066,- KM od trećeg i 16.133 KM od četvrtog kredita. Kada se sve sabere, mjesečno vraćam 1608 KM a „na ruke“ dobijem 3501,- KM (zadnja plata). Kada se sve zbroji, ostaje mi još da vratim 145.105,- KM (74.222 EURA) i  ispade da sam više zadužen nego što je bilo napisano.

Što se tiče ušteđevine, ni moja supruga, koja je nezaposlena, a ni ja nemamo ništa ušteđevine, izuzev što od rođenja kćerke, koja sada ima četiri godine i četiri mjeseca, na njenju štednu knjižicu, povremeno uložimo nešto novca. Do sada smo joj uštedjeli  950 eura.

Što se tiče stana, kupio sam ga 2005. godine. U stvari, tu moram biti precizan. Tada sam kupio stan od 58 kvadratnih metara u koji se preselio moj otac dok smo se supruga, kćerka i ja uselili u njegov stan od 72 kvadrata.  

Prije ove kupovine stana, kao načelniku Općine Novo Sarajevo i s obzirom na neriješeno stambeno pitanje, Općinsko vijeće Novog Sarajeva mi je dodijelilo stan. Izgleda malo čudno, moguće da je nekome to i naivno,  ali to sam odbio iz razloga što me je bilo stid da ja dobijem stan, a istovremeno mi, kao načelniku Općine, dnevno dolazi stotine ljudi koji su morali biti deložirani iz stanova u okviru provođenja „sarajevske deklaracije“ imovinskih zakona, itd.  Mislim da bi bilo licemjerno da ja dobijem stan, a ljude koji mi dolaze i koje deložiraju treba da ubjeđujem kako je to sve ispravno i kao moraju biti deložirani. Kažem, bilo bi me stid zbog toga.  A ja ne volim kada se moram stidjeti zbog nečega.

Automobil nemam. Imao sam ga dok sam bio ambasador u Beogradu. Nakon povratka u BiH sam ga prodao.

Moja supruga je nezaposlena u smislu radnog odnosa, a stvarno prezaposlena jer na njoj je najveći teret brige i odgoja naše kćerke, ali i brige o kući. Nakon smrti njenih roditelja i nakon okončanja ostavinske rasprave, ona će postati vlasnik polovine vikendice koju su napravili njeni roditelji.

Što se tiče kartica to je više - manje svima poznata priča, sa jedne se kartice digne da bi se pokrila pristigla mjesečna rata na drugoj i tako u krug.

Malo sam kroz ove podatke i „prevrtio“  radnu biografiju i šta sam sve radio. Recimo, prije rata dok sam studirao, između ostalog sam redovno istovarao cement, utovarao ugalj, radio u pivari, raznosio novine, itd., uglavnom sezonski „visoko intelektualni“ poslovi. Posao u kojem sam najviše uživao, jer sam mogao učiti i spremati ispite bez problema, je bio posao noćnog čuvara koji sam neko vrijeme radio u Institutu za ocjenu radne sposobnosti na Ilidži. Sto se tiče studija imao sam dobar prosjek, iznad 8, ali je interesantno, ovo se sada malo hvalim, da nikada nisam pao na ispitu.

Ima jedan malo poznati detalj a to je da sam čak i dobio i jedan otkaz na radnom mjestu. Naime, pred rat sam se zaposlio kao pravnik u PIO BiH. Počeo rat u aprilu 1992. godine, svakodnevno prva linija na Trgu heroja, kod „11 Plavih“ (Sarajlije  znaju gdje je to), i negdje na jesen te 1992. mi padne napamet da svratim do firme, čisto onako iz radoznalosti da vidim ima li koga, radi li šta jer je zgrada direkcije PIO BiH bila zapaljena.  Kad tamo, prava šega, kažu mi da mi je prestao radni odnos jer se nisam javljao na posao. Kažem tada sebi, hajde nema veze, biće bolje kada prestane rat. Biće posla.

U ratu smo imali onu poznatu izreku „Samo da je živa glava“ ali poslije rata me stigao i drugi dio izreke „Ali živa glava svašta treba“.  Opet nezaposlen, demobilisan, sva civilna garderoba koju sam imao prije rata izrešetana, izbušena, i uništena u stanu u kojem smo živjeli, hodam u uniformi. Svako od nas ima visoko mišljenje o sebi dok ga ne udari surova realnost besparice i nezaposlenosti. Tako sam poslije rata zajedno sa sadašnjom suprugom, kao natporučnik ARBiH, Zlatni ljiljan i diplomirani pravnik, sa entuzijazmom čistio novosagrađene i renovirane zgrade u Sarajevu. Ovo sada možda zvuči patetično, ali niko od nas dvoje tada nije bio sretniji kada smo od prvog novca zarađenog čišćenjem zgrada kupili prve farmerke poslije rata. Divan je bio osjećaj konačno, nakon četiri godine i koji mjesec, skinuti grubu vojničku uniformu i obući jeans. Zahvaljujući jednom prijatelju iz djetinjstva, a sa kojim sam bio u istoj jedinici u ratu, kao i činjenici da sam nosilac „Zlatnog ljiljana“ i diplomirani pravnik, dobio sam svoj prvi posao poslije rata u Federalnom ministarstvu za raseljene osobe i izbjeglice. To je za mene bilo nešto kao iz snova i zbog svega toga sam vječno zahvalan i tom mom prijatelju kao i tadašnjim šefovima iz tog ministarstva.

I na kraju, nije mi namjera bila niti da se hvalim, niti da se žalim, nego da napišem i kažem kako stvarno stoje stvari sa mojim imovinskim stanjem. Nekome će možda biti zanimljivo, nekome glupo, ali ja na ovoj način ispunjavam svoj dug prema javnosti.

PS. Od sada pišem redovno blog.

<< 02/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28

MOJI LINKOVI

BROJAČ POSJETA
575038

Powered by Blogger.ba