Predsjednikov blog

Blog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića

14.07.2008.

Domavia, Argentarija, Argentum, Bosnia Argentaria, Srebrenica...

Prošle sedmice sam dva dana boravio u Srebrenici i postalo mi je pravilo da mi treba nekoliko dana da se oporavim od šoka i stresa koji svaki put tamo doživim. Toliko tuge, suza, smrti, očaja, jada i čemera teško da se može vidjeti i osjetiti na jednom mjestu.

Prvi je dan boravka bio manje protokolaran pa sam ga iskoristio za obilazak nekoliko povratničkih porodica. Ako se uopće može govoriti o „porodicama“!? Uvijek su to nane sa unucima ili unukama i eventualno kćerkama! Nema sinova, očeva ...!To su neprocjenjiva iskustva jer se tek tako može dobiti neki pravi uvid u situaciju u Srebrenici. Najteže mi je palo, pored bola koji se može skoro rukom opipati, to što su se ljudi većinom pomirili s tim da njihovi najmiliji više nisu živi, ali ne mogu da se pomire sa činjenicom da ih još uvijek ne mogu sahraniti! Nema ih, nema tijela, nisu ih našli!

Nema u Srebrenici niti jedne porodice koja nije nekoga izgubila, ali nevjericu izaziva (ako bilo šta u Srebrenici može izgledati nevjerovatno) kada čujete da je neko izgubio 50 članova porodice.

Generalno govoreći, povratnici tamo žive jako loše. Najveći broj povratnika su starije osobe koje jedva preživljavaju od penzije i nešto malo poljoprivrede.

Nevjerovatno je koliko je para "potrošeno" u Srebrenici, a koliko se malo uradilo. Mlađim povratnicima najveći problem je nedostatak posla. Ilustrativan je podatak da u gradu Srebrenici živi samo oko 3.000 stanovnika (Bošnjaka i Srba) dok na području cijele općine živi ukupno oko 5.600 stanovnika. Ova katastrofalna situacija u Srebrenici može se shvatiti tek onda ako uzmemo u obzir da je u ovoj općini, koja je po razvijenosti bila peta u BiH, prije rata živjelo oko 36.000 stanovnika.

Mislim da su srebrenička tragedija i emocije koje izaziva počinjeni genocid, podobro instrumentalizovani u dnevnopolitičke svrhe.

Dobio sam utisak da nikome iskreno nije u interesu da se Srebreničani vrate u Srebrenicu. Bošnjačkim strankama su mnogo važniji njihovi glasovi u Federaciji (da bi imali vlast u kantonima gdje su pare). Povratak koriste samo kao političku frazu i praktični izgovor za namicanje i dobijanje novca. Najbolji primjer za to je propis Vlade Federacije BiH kojim pripadnici boračke populacije ARBiH gube pravo na svaku vrstu novčane nadoknade ako se odjave iz FBiH i prijave u mjesto prijeratnog boravka u RS. Imajući u vidu da i načelnik Srebrenice ne živi u Srebrenici, mislim da je sve više-manje jasno.

Čini mi se da vlasti RS žele od Srebrenice napraviti crnu rupu, te ignorantskim odnosom prema stanovnicima Srebrenice potaknuti na iseljavanje i Bošnjake i Srbe, ali i da prirodnim resursima srebreničke općine upravljaju iz Banje Luke.

U prilog toj tezi govori podatak da je prije rata skoro čitava Srebrenica živjela od Banje Guber i turizma. Svaka kuća je imala po nekoliko soba za iznajmljivanje turistima i posjetiteljima Gubera. Šesnaestu godinu Banja Guber je jedna od najljekovitijih banja na Blakanu, ne radi, a nema ni naznaka da bi mogla početi s radom u skorije vrijeme. U Rudniku olova i cinka prije rata je bilo zaposleno 1.800 ljudi. Danas taj broj iznosi oko 460, a zbog loše i pljačkaške privatizacije ovaj rudnik nije radio 2006. i 2007. godine. Tek poslije druge privatizacije počeo je s malo boljim radom. Jedna od pozitivnih stvari je fabrika CIMOS u Srebrenici koja zapošljava stotinjak radnika, većinom povratnika.

Na kraju prvog dana obišao sam kamp učesnika Marša mira - puta slobode. Tu sam se pored mnogobrojnih učesnika iz BiH susreo i sa dvojicom najmlađih učesnika Marša mira (starosti 9 godina) koji su, ravnopravno sa svima drugima, prepješačili 107 kilometara dugu trasu.

Na dan ukopa u Srebrenici okupilo se oko 40.000 posjetilaca koji su došli odati počast 308 pogubljenih dječaka, mladića i staraca.

Toliko tuge, bola i uzdaha teško da ima igdje na svijetu. U Potočarima sam se po ko zna koji put susreo sa "Ženama u crnom" iz Beograda koje dolaze redovno i učestvuju u svakom obilježavanju i komemoraciji žrtvama srpskih zločina u BiH. Njihova hrabrost, dosljednost i upornost je nešto što me svaki put iznova fascinira i daje mi novu nadu, ali me i svaki put iznova uvjerava da, definitivno, nisu svi isti!

Svašta bi se jos moglo pisati i pričati o Srebrenici, ali, oprostite mi, još sam konfuzan, ljut, bijesan, žao mi je...!

U očekivanju početka ceremonije
U očekivanju početka ceremonije


Sa povratnicom u Srebrenicu, Hanifom Đogaz
Sa povratnicom u Srebrenicu, Hanifom Đogaz


Sa učesnicima Marša mira
Sa učesnicima Marša mira


Polaganje vijenaca u Potočarima
Polaganje vijenaca u Potočarima


U Potočarima sa Ženama u crnom iz Beograda
U Potočarima sa Ženama u crnom iz Beograda


27.06.2008.

EURO 2008 i GAVRILO...

Top-tema prošle sedmice je bilo navijanje, odnosno "proslavljanje" pobjede i poraza u utakmici Hrvatska - Turska u pojedinim gradovima u BiH. Ko će za koga navijati njegovo je lično pravo izbora i tu ne može niko nikome ništa određivati. Međutim, slaviti ili tugovati poslije utakmice, pa se pokušati obračunati sa "onima drugima" je maloumno. Generalno govoreći, tu se sveukupno radi o nekoliko stotina huligana u BiH, od koji je veliki broj maloljetnika, a koji su, u principu, te noći život najviše zagorčali svojim mirnim sugrađanima. Koliko se samo djece tu noć probudilo i rasplakalo zbog divljanja "navijača".

Što se tiče reakcije policije, pozitivno me je iznenadila njena priprema da se spriječe eventualni sukobi navijačkih grupa, međutim, mislim da to nije bilo dovoljno, s obzirom da su dozvolili da se te grupe uopće formiraju. Imajući u vidu čime sve raspolažu, mislim da je policija ipak reagovala previše mlako i oprezno.

Tu se vjerovatno radi o već općepoznatom strahu policije od prekoračenja ovlasti i tu ih treba razumjeti, ali da neko priđe i baci na policijsko vozilo kamen od 10 kg - e, to ne shvatam. Smatram da će ipak jednom policija morati početi da se radikalno razračunava sa navijačkim huliganima.

Na kraju, za ne povjerovati je kako se najljući protivnički navijači vole kada se nađu uhapšeni u policijskoj stanici, prosto jedni druge sažalijevaju u smislu "šta ih je snašlo i otkud svi oni tu".

Neki dan sam pročitao izjavu jednog političara da je Gavrilo Princip bio terorist. Ne mogu da vjerujem kakvim sve glupostima ljudi pokušavaju zaraditi političke poene. Ma, izbori su čudo.

Pričati i radikalno davati ocjene o nečemu što se dogodilo prije 94 godine, a ne poznavajući tadašnje društvene okolnosti, iz današnje perspektive je u najmanju ruku neozbiljno od političara. To je pitanje prvenstveno za historičare, ali koji nikada sebi kao stručnjaci neće dozvoliti da daju kvalifikacije tipa "terorist ili rodoljub", kao što to rade političari.

Gavrilo Princip je dio naše historije i mi od toga ne možemo pobjeći, možemo ga voljeti ili mrziti, ali ma kakav bio, ne možemo od njega pobjeći, niti trebamo bježati. Civilizirane zemlje od takvih historijskih događaja prave samo turističke atrakcije i zarađuju pare, dok mi raspravljamo je li bio rodoljub (srpski političari) ili terorist (bošnjački i hrvatski političari).

Najbolji primjer je, recimo, groblje američkih vojnika u Normandiji, koji su poginuli tokom oslobađanja Evrope. Groblje se nalazi blizu grada Caena (veličine Zenice) i svake ga godine obiđe preko MILION turista.

Recimo, u Budimpešti je jedno od najposjećenijih mjesta Park kipova. Poslije pada komunizma, Mađari su sve soc-realističke kipove prebacili na jedno mjesto i od toga napravili muzej na otvorenom (Szoborpark), turističku atrakciju Budimpešte, te tako zarađuju pare. Naravno, za razliku od nas, nisu uništili niti jedan spomenik.

Ima još milion primjera od čega sve svijet pravi turističke atrakcije i zarađuje pare, dok je kod nas pitanje – "terorist ili rodoljub".

Dobio sam dva pitanja vezana za Dakotu i moju otvorenost na blogu.

Što se tiče Dakote, taj avion je za Francuze na nivou nacionalnog blaga. Renovirali su ga i izložili na centralnom mjestu u memorijalnom centru. Iskreno govoreći, mislim da smo uradili pravu stvar, jer taj avion njima jako puno znači i siguran sam da bi kod nas propao. Ne zaboravite da kod nas "najnormalnije" unište, spale, helikopter ispred Historijskog muzeja u Sarajevu a koji je letio tokom rata u BiH.

Blog mi se sviđa zato što na ovaj način imam direktnu komunikaciju sa ostalim blogerima, te mogu pisati o temama koje nekad nisu interesantne za medije, a što je prednost ove vrste komunikacije. Druga stvar je što uvijek postoji rizik da vas u medijima pogrešno interpretiraju, a inače ni u kom slučaju ne izbjegavam medije, nego samo vodim računa da se podjednako pojavljujem u svim medijima.

16.06.2008.

EUROPA/EVROPA...

Bosna i Hercegovina danas potpisuje Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. To je izuzetno važan, prvi ozbiljni, korak ka evropskim integracijama, odnosno prvi ugovorni odnos BiH kao države sa EU.

Mnogo se pompe i prašine diglo oko ovog Ugovora, a većina građana o tome zna samo kroz šture izjave bh. zvaničnika. Iz tog razloga ću, jednostavnijim jezikom, opisati o čemu se tu zapravo radi.

Prije toga ću se osvrnuti na jedan drugi dokument koji je BiH nedavno dobila od EU a riječ je o "Mapi puta za liberalizaciju viznog režima sa BiH". Mapa puta je, jednostavno govoreći, spisak uslova koji BiH mora ispuniti da bi došlo do liberalizacije viznog režima od strane zemalja članica EU. U tome aktu je precizirano tridesetak zahtjeva od strane EU koje BiH mora ispuniti. Institucije EU će, vrlo ozbiljno, procjenjivati zakonsko regulisanje tih zahtjeva, te njihovo provođenje u praksi. Znači, nema šanse za naše sitne prevare tipa donijeli smo zakon, formalno, ali ga niko ne poštuje niti primjenjuje.

Da ne bi bilo neke mistifikacije vezano za ovaj dokument, isti svi možete pogledati -  "MAPA PUTA ZA LIBERALIZACIJU VIZNOG REŽIMA SA BOSNOM I HERCEGOVINOM".

Mislim da se nakon čitanja ovog dokumenta može shvatiti da je za njegovu primjenu potrebna veoma ozbiljna i jaka država, te da nema niti jednog milimetra prostora za bilo kakve improvizacije. Sada je sve do nas! 

Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju je prvenstveno ekonomski ugovor za čiju su primjenu neophodne političke reforme. U tome grmu leži zec. Ugovor ima oko 1.000 stranica. Oko 10 % Ugovora zauzimaju tekstualne i normativne odredbe dok je sve ostalo precizan spisak, odnosno tabele u kojima se navodi za koje će proizvode iz EU Bosna i Hercegovina, danom stupanja na snagu Ugovora, sniziti carine za 50 %, odnosno u potpunosti ih ukinuti do 01.01.2009, odnosno 2010 godine.  

Da vas ne opterećujem detaljima, ali u Ugovoru se nalaze precizno navedena imena na stotine vina, alkoholnih proizvoda (zaštićenog porijekla iz svake zemlje članice EU), voće, meso, svi industrijski proizvodi (od traktora, mašina za suđe, skija za snijeg i vodu do oružja i šavnih i bešavnih cijevi) na koje će se odnositi smanjenje i ukidanje carina. Jednom riječiju, skoro sve vrste industrijskih i poljoprivrednih proizvoda. 

Šta to znači za nas? U prvom trenutku, neki uvozni proizvodi će pojeftiniti jer će se ukinuti i smanjiti carine. Istovremeno, to će biti svojevrstan udarac domaćoj industriji koja, većinom, nije konkurentna po cijeni i kvalitetu proizvodima iz EU. Industrija će, u početku, zapasti u svojevrsnu krizu, neki neće preživjeti a oni koji misle opstati morat će se prilagoditi standardima i kvalitetu EU da bi mogli izvoziti proizvode.

Napominjem da za svaki od hiljade navedenih proizvoda postoje posebni akti i standardi koji se moraju ispuniti. Tu počinje glavobolja.

Nama niko neće ograničavati da bilo šta od navedenoga izvozimo u EU ukoliko smo odgovarajući kvalitetom i cijenom. Bespredmetno je nešto izvoziti ako nemamo kupca.

Poljoprivreda je veliki problem jer sve države EU, kao ozbiljne države, izdvajaju veliki novac kao pomoć, subvencije svojim poljoprivrednicima čime se održava cijena proizvoda na jednom nižem i konkurentnijem nivou. Toga kod nas nema, odnosno ima jako malo, tako da su skoro svi naši poljoprivredni proizvodi skuplji od onih iz EU. Opet je do nas i države.

Poseban je problem što mi nemamo laboratorije neophodne za certificiranje poljoprivrednih i veterinarskih proizvoda, kako bi isti ispunjavali standarde EU da bi se mogli izvesti na tržište EU. Znači ne možemo izvesti te proizvode na njihovo tržište ukoliko nam certifikat ne izda neka certificirana slovenačka ili hrvatska laboratorija odnosno agencija.  

Ukratko, u prvom periodu ovaj Ugovor će pojeftiniti neke proizvode iz uvoza za široke potrošače, naša industrija i poljoprivreda će doći u težu situaciju, a na kraju će se morati prilagođavati standardima EU ako misle da prežive. Tu je kvaka, jer se pored ekonomskog načina rada mora mijenjati, kako legislativa, tako i politički ambijent. Na primjer, EU ne radi sa kantonalnim ili entitetskim ministarstvima poljoprivrede ili industrije već samo sa državnim kojeg, vidi čuda, nema! 

Dugoročno, ovaj Ugovor će omogućiti razvoj, prosperitet i ekspanziju onih subjekata koji uspiju da se prilagode i usvoje standarde EU i koji budu konkurentni na tržištu. Opet je sve do nas! 

Što se tiče neophodnih političkih reformi, one se u principu svode na usvajanje 1.200-1.400 zakona, pravila i normi EU. Nije problem usvojiti pravila nego je problem primjenjivati ih. Tu EU neće imati milosti, pošto je Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju UGOVOR što podrazumijeva,  između ostalog, i obaveze za ugovorne strane.

Opet je sve do nas!  

Prošle sedmice sam prisustvovao svečanosti povodom obilježavanja godišnjice iskrcavanja saveznika u Normandiji (D-day). Tom prilikom sam i svečano domaćinima poklonio avion Dakotu iz kojeg su iskakali saveznički padobranci, a koji je BiH darovala Francuskoj.

Oduševilo me je sa koliko se ljubavi i poštovanja domaćini odnose prema tome avionu i koliko im mnogo on znači. Ceremonija je bila spektakularna, a ja sam se lično osjećao punog srca kada sam na svakom koraku, ravnopravno sa svim savezničkim zastavama, gledao i našu zastavu. Pogotovo je zadivljujuće bilo vidjeti, na takvom mjestu, ponos Evrope na svoju borbu protiv fašizma kao i beskompromisan odnos prema istoj i sličnim ideologijama. 

Mislio sam da ovo što slijedi ne spominjem, ali iz nekog razloga moram!

U Petak sam vidio jednu izuzetno hrabru i pametnu djevojčicu iz Srebrenika koja se zove Jasmina Smajlović. Teško je bolesna! I svjesna je toga! Način na koji se ona suočava sa tim, njena volja, energija, ineteligencija, "borbenost", vjera u sebe, su fascinantni! Takve osobe se rijetko sreću u životu! Želim joj ozdravljenje, zapravo želim joj sve ono što želim i svojoj kćerki! Susret sa njom od mene je napravio boljeg i, mislim, pametnijeg čovjeka! 

Ovom prilikom molim sve blogere da maloj Jasmini i njenjoj hrabroj majci Indiri, požele puno snage i brzo ozdravljenje!
Normandija
Normandija


05.06.2008.

KAMPUS...

Prije nekoliko dana sam posjetio «Terapijsku zajednicu - Kampus Kantona Sarajevo», odnosno komunu za liječenje ovisnika, smještenu u Rakovici u blizini Sarajeva. Ovo je bila jedna od posjeta koja je kod mene izazavala dijametralno suprotna osjećanja. Nije ni malo lako vidjeti i čuti priče o groznim posljedicama koje izaziva droga. Nešto slično kao kada granata uleti kroz prozor - nema čitavih, samo mrtvih i teško ranjenih. Mrtvi i ranjeni u ovom slučaju su pojedinac, porodica, okolina, karijera, posao, djeca, roditelji, ma ne postoji segment života koji droga ne uništava kod ovisnika.

Istovremeno sam bio izuzetno sretan vidjevši entuzijazam i elan sa kojima uposlenici prilaze svome poslu. To je posao koji se ni za kakve pare ne može raditi, osim ako se ne voli iskreno. Ovaj Kampus je otvoren u julu prošle godine i prva je terapijska zajednica takve vrste u BiH i okruženju. Raspolaže sa ukupno trideset mjesta namijenjenih za smještaj isključivo muških ovisnika. Ovo je više nego mali broj s obzirom da, kako su mi rekli, već sada imaju popunjen broj prijavljenih za naredne tri godine. Najavili su da uskoro planiraju proširenje kapaciteta za muške ovisnike (za još stotinjak mjesta), ali i izgradnju objekta za ženske ovisnike i objekta za maloljetnike, Kampus je, inače, vrhunski uređen i odiše pravom porodičnom atmosferom, tako da imate utisak da ste došli u jednu veliku porodicu. Kada se čovjek malo odmakne od svakodnevnih obaveza i obiđe jedno takvo mjesto, tek onda shvati šta bi mogla značiti socijalna država u pravom smislu te riječi.

Imajući na umu bolnice, zatvore, policiju, kriminal, sudove i sve ostalo što ovisnost nosi sa sobom ovo je, ako se može tako reći, najsvijetliji dio u lancu pakla droge. Ključna stvar za prevenciju kao i za borbu protiv ovisnosti je porodica, a potom škola. Kada jedno od ovo dvoje zakaže, onda droga ima veliku šansu da uđe u nečiji život.

Kao medicinski i društveni problem, ovisnost o drogama se mora posmatrati kao bolest i u društvu se mora tako tretirati. Protiv ovog zla može se boriti samo jaka i organizovana država, jer kriminal vezan za drogu ne poznaje granice, jezike, narode, nacije, rase, vjere, već samo zaradu. Posebno je uznemirujući podatak da se, kako mi je rečeno u Kampusu, starosna dob ovisnika spustila na 14-16 godina. Također sam čuo šokantan podatak da samo u Sarajevu ima oko 4.000 registrovanih ovisnika, a sam Bog zna koliko još neregistrovanih. Mislim da ustanove poput ove zaslužuju mnogo veću podršku, kako države, tako i cijelog društva.





30.05.2008.

BH NOGOMET/FUDBAL...

Vidimo se u nedelju u 17.00 h na Koševu...!!!

28.05.2008.

SVUDA PO MALO...

Jučer sam učestvovao na javnoj tribini pod nazivom "Ustavne promjene u BiH" koja je održana u Mostaru na kojoj su, između ostalih, bili prisutni i studenti Pravnog fakulteta Univerziteta "Džemal Bijedić", te Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. U Mostaru je bilu prevruće, temperatura je iznosila oko 40 stepeni Celzijusa.

Tribina je bila veoma zanimljiva i dinamična, studenti odlični. Govoreći o Ustavu BiH naglasio sam da je postojeći Ustav u BiH neophodno promijeniti iz barem tri razloga.

Prvi razlog je taj što sadašnji Ustav BiH, zbog nedovršenih rješenja i nedorečenosti, izaziva frustracije kod sva tri konstitutivna naroda u BiH. Drugi razlog je što je Ustav BiH diskriminatorski. Kao primjer navest ću da se na mome mjestu, dakle na mjestu člana Predsjedništva, nikada ne može naći Hrvat ili Bošnjak iz RS-a, odnosno Srbin iz FBiH. Treći razlog je taj što ni mnogo bogatije zemlje od BiH sebi ne mogu priuštiti ovako glomaznu i skupu birokratiju kakvu je napravio sadašnji Ustav.

Mislim da nema šanse da se ovaj sadašnji Ustav promijeni u naredne 2-3 godine zato što vladajuće stranke, zbog suprotnih koncepata, nisu u mogućnosti, niti žele, da nađu minimum političkog dogovora koji bi omogućio promjenu Ustava BiH.

U zadnjih nekoliko dana obišao sam dosta manjih mjesta u BiH. Nevjerovatno je koliko ima sličnosti a istovremeno i drastičnih razlika među njima.

Uzmimo za primjer Goražde koje je prilično zaboravljeno od federalnih vlasti. To mjesto zaslužuje mnogo veću pažnju i pomoć. Glavni problem u Goraždu je nezaposlenost ali su svi, ipak, jedinstveni u borbi protiv pravljenja hidrocentrala u njihovoj blizini. Naravno svi su preponosni na Laku.

Gradačac je sasvim druga priča. Kompanije, preduzeća iz ove općine godišnje izvoze proizvoda u vrijednosti od oko 180 miliona eura. Na području općine Gradačac u posljednih 10 godina je zasađeno 3,5 MILIONA stabala jabuke i šljive, tako da ih sada ima oko 5 miliona.

U Gradačcu je registrovano oko 800 preduzeća i oko 900 malih zanatskih radnji, tako da skoro nema nezaposlenih. Zvuči nevjerovatno, ali glavna tema poslovnih ljudi iz ovog mjesta je pitanje kuda će se praviti priključni krak za koridor Vc i to iz razloga da bi znali gdje da prave proizvodne pogone. Općinski načelnik u šali voli reći da je Tuzla predgrađe Gradačca.

Po našem starom običaju nigdje sve ne može biti super. U selu Vučkovci, pokraj Gradačca nalazi se lokalna osnovna škola koju sam posjetio. Djeca su divna, zabavna, djeca k'o djeca, međutim šokirao sam se kada sam vidio da je kompletna škola zapravo stari polumontažni objekat koji je i spolja i iznutra obložen kancerogenim azbestnim pločama.

Veoma me je prijatno iznenadio načelnik Zvornika. Čovjek je došao iz biznisa u politiku i jasno razumije šta mu je činiti i na koji način. Koliko će imati podrške od viših nivoa vlasti i građana, vrijeme će pokazati, a nadam se da će je imati.

Žepa i Žepljaci su priča za sebe. Netaknuta priroda i mali zabačeni raj na zemlji. Nevjerovatno zvuči da u Žepi radi pogon sa 120 zaposlenih koji se bavi proizvodnjom svih vrsta organske hrane. Nisam siguran, ali mislim da je Most na Žepi viši od Starog mosta u Mostaru, pravi ambis, ali nema šanse da se skače s njega jer je dubina vode 1-2 metra. I ovaj most ima ozbiljnih napuknuća tako da će se ubrzo morati raditi njegova opravka, odnosno rekonstrukcija.

Banovići su jedno od mjesta koje bih označio kao "zonu sumraka" i to iz puno razloga. Lokalna vladajuća klika još živi i ponaša se kao da su devedesete. Stanovnici tog gradića stvarno zaslužuju mnogo bolju i normalniju vlast.

Bihać me je fascinirao odnosom i sviješću građana prema zaštiti okoliša. Obećao sam im da ću ove godine doći na rafting. Bio sam na raftingu na Neretvi a Bišćani su me ubjeđivali da je jedini pravi rafting - naravno na Uni.

Još sređujem utiske, ali mislim da će na narednim lokalnim izborima u oktobru građani ovaj put glasati mnogo hladnije glave. Kada to kažem zapravo mislim da će birati načelnike i vlast koja će im moći rješavati elementarna životna pitanja i potrebe poput vode, puteva, ulične rasvjete, struje, zapošljavanja, a da se neće "paliti" na priče ko će koga odcijepiti ili ukinuti. U svakodnevnom životu za običnog građanina ipak je deset puta važnije kakvog ima načelnika općine, nego premijera ili predsjednika države.

Gradačački Oklopni voz
Gradačački Oklopni voz


Most na Žepi
Most na Žepi


14.05.2008.

ODGOVORI...

Kao što sam i rekao u prošlom postu, ovaj put ću uglavnom odgovarati na pitanja koja se odnose na Tita, ali i na neka druga, po meni interesantna pitanja.

Uvijek ću se pokloniti NEVINO stradalim žrtvama bilo kojeg zločina, uključujući i žrtve partizanskih zločina. Iskreno mi je žao svih nevinih žrtava koje su neselektivno likvidirane u Blajburgu. Međutim, ja nikada ne bih odao počast likvidiranima u Blajburgu iz vrlo jednostavnog razloga a to je, što je pored nevinih žrtava tu likvidiran i veliki broj pravih ubica i koljača svih boja i nacionalnosti, koji su četiri godine uništavali sve koji ne misle i koji se ne zovu kao oni. Kako od ustaša tako do dinarskih, crnogorskih i drugih četnika.

S obzirom da u Blajburgu ne postoji odvojen spomenik "nevinim i civilima" već su gore svi "nevini", neprihvatljivo mi je da odajući počast nevinim žrtvama, istovremeno odam počast i nekom koljaču, četniku, ustaši, ljotićevcu.

Ali da se razumijemo, ne odobravam ja likvidaciju niti takvih zlikovaca! Mislim da im je jednostavno trebalo suditi, i zbog istine i zbog žrtava njihovih zločina!

Jedan od naslova u današnjem Oslobođenju možda najbolje govori o Blajburgu i drugim "Blajburzima" - "Zločin i kazna u istoj grobnici"! Dakle, bez obzira na zločin i zločince, kazna ne može biti također zločin nad zločincima! U ime normalnog života, samo sudovi, a nikakvi političari i vojnici ne mogu i ne smiju određivati bilo kakvu kaznu! U suprotnom i oni postaju zločinci!

Inače sam pobornik da se objektivno i na činjenicama ispitaju svi događaji iz prošlosti te da se kazne svi zločinci bez obzira na vjeru, naciju, ideologiju.

Što se tiče Tita, a već sam nešto i napisao, zamjeram mu što je nakon velikog poraza nad četnicima 1943. dopustio da preživjeli četnici, većinom, postanu partizani i da se 1945. pojave kao antifašisti i oslobodioci, zauzmu bitna mjesta u državnom aparatu i vojsci! Zamjeram mu što se nije, a mogao je, otvoreno okrenuo "Zapadu" i dozvolio višestranačje u bivšoj SFRJ! Ali, sve ovo što ja sada pričam, a pričam na zahtjev pojedinih čitalaca bloga, jeste po onoj narodnoj "biti general poslije bitke" i ništa ne znači!

Neki dan sam pročitao izjavu bivšeg fudbalera Hajduka, Dražena Mužinića koji je rekao nešto kao da laže svako onaj ko kaže da nije plakao kada je Tito umro. Stvarno, tada smo se svi, i ja također, osjećali očajno, kao da su nam sve lađe potonule, beznadežno. Znam da to sada iz ove perspektive izgleda smiješno ali tada je tako bilo. Razlozi za to mogu biti svakojaki, od ideologije, ljubavi, indoktrinacije, poštovanja, propagande pa do, kako bi neko rekao "ispranog mozga" ali tako je bilo. Što se tiče nasljednika, mislim da ga Tito nije "ostavio" iz razloga što je vjerovao u kolektivno upravljanje i mogućnost dogovaranja u vođenju višenacionalne i složene države.

Nikada nisam izjavio da ću pokrenuti proces arbitraže i povratka Sutorine kao drugog izlaza BiH na more. Mislim da aktuelne inicijative oko pokretanja pitanja Sutorine nisu dobronamjerne i imaju za cilj da pogoršaju naše odnose sa Crnom Gorom. Čak mislim da su osmišljene negdje izvan BiH.

Što se tiče političke zrelosti Čede Jovanovića mislim da se radi o jednom izuzetno zrelom i iskusnom političaru, bez obzira na njegovu mladost. Ne zaboravite da je on "pekao" zanat uz pokojnog Zorana Đinđića. Što se tiče povratka SPS na političku scenu Srbije, mislim da su oni samo iskoristili političku polarizaciju u predizbornoj kampanji između tzv. "proevropskog" i "proruskog" bloka.

Problem je u Srbiji što svi sve znaju, posebno oko Kosova, i svi znaju šta treba činiti ali niko to ne smije javno i otvoreno da kaže osim Čede Jovanovića. Šta god ko mislio na kraju, ključni faktor u Srbiji sada je SPS i od njih zavisi ko će formirati vladu.

Po pitanju zabrane rada neofašističkih organizacija i upotrebe fašističkih simbola, uključujući i zabranu ustaških, četničkih i organizacija koje se naslanjaju na tradiciju Handžar divizije, napominjem da je na zadnjoj sjednici aktuelni sastav Parlamenta BiH odbio usvojiti inicijativu poslanika SDP-a Denisa Bećirevića. Ništa iznenađujuće jer je isti Parlament također odbio i zakon o Zabrani negiranja holokausta i genocida. Toliko o stvarnom antifašizmu u najvišim zakonodavnim organima BiH.

Toliko o prošlosti. Izvinjavam se blogerima što sam ovaj post pisao malo "zbrda-zdola" ali sam nastojao odgovoriti na što veći broj pitanja.

Idući post pišem o nekim vedrijim temama.

05.05.2008.

ČAS ISTORIJE 2...

Dobio sam dosta poruka sa pitanjima koja se odnose na Dan obilježavanja proboja logoraša iz Jasenovca, odnosno na komemoraciju koja je održana jučer, 04.05.2008, u Donjoj Gradini.

Bio sam u Donjoj Gradini 22.04. 2008, na Dan proboja logoraša iz Jasenovca i odao počast nevinim žrtvama. S obzirom da je istorijska činjenica da se proboj preživjelih logoraša desio 22.04.1945, ne pada mi na pamet da mi Miorad Dodik određuje kada se neki događaj iz istorije desio i kada ga treba obilježavati.

Da sam u pravu pokazala mi je i jučerašnja komemoracija koja je iskorištena od strane vladajuće klike RS-a za slanje takvih političkih poruka kojima se čak omalovažava svaka žrtva.

Jednostavno moram prokomentarisati neke od jučerašnjih tvrdnji iznesenih od strane funkcionera SNSD-a.

Rajko Kuzmanović 1: "Tražimo istinu zbog toga da bi se shvatilo da je minuli rat po mnogo čemu nastavak rata iz vremena tzv. NDH".

Rajko Kuzmanović 2: "Dužnost srpskog naroda je da nikada ne zaboravi jasenovačke žrtve, ali ni žrtve posljednjeg rata"

S obzirom da se radi o starijem gospodinu koji dosta toga pamti i vjerovatno zna, ne bih volio da pomislim kako je samo pročitao ono mu je neko drugi napisao! Izgovarajući tvrdnju da je "minuli rat samo nastavak rata iz vremena tzv. NDH", siguran sam da gospodin Kuzmanović nije baš mislio na ovo što ću ja sada izreći, ali čini mi se da je prilično istinito!

"Minuli rat" jeste nastavak onog svjetskog rata na ovim prostorima, ali po metodama koje su preuzeli, sada novi, koljači u Prijedoru, Kozarcu, Višegradu, Foči, Zvorniku, Korićanskim stijenama, Bratuncu, Srebrenici, ...!!!

Ustaše su ubijale, klale, mučili su ljude samo zato što su Srbi, Romi, Jevreji, komunisti, antifašisti,...

Četnici, četnici su ubijali, klali, mučili ljude samo zato što su Bošnjaci, muslimani, Hrvati, katolici, antišovinisti, antičetnici,...Da, "minuli rat" jeste nastavak "onog rata" i po ciljevima!

Istrijebiti, genocidom, sve one koji nisu "naši" i koji su protiv "nas". Očistiti svoj "životni prostor" samo za "svoje"! Klasični fašizam!!! Fuj!!!

Druga teza gospodina Kuzmanovića je tačna, ali nepotpuna! Dužnost svakog normalnog čovjeka je da ne zaboravi jasenovačke žrtve, ali ni žrtve posljednjeg rata, uključujući i žrtve iz Prijedora, Kozarca, Višegrada, Foče, Zvornika, Korićanskih stijena, Bratunca, Srebrenice, Kazana iznad Sarajeva, Grabovice, Bugojna, Dretelja, Heliodroma,...!!! Zar ne gospodine akademiče Kuzmanoviću!?

Milorad Dodik 1: "Istina o stradanju u Jasenovcu se mora znati jer se ona dugo skrivala".

Neka i ja čujem nešto novo iz istorije što nisam znao. Šta se skrivalo i ko je skrivao ne znam, ali znam da je javnost o Jasenovcu bila upoznata od prvog dana oslobođenja logora. Možda on zna nešto što niko od nas ne zna.

Milorad Dodik 2: "Međunarodna zajednica, odnosno svijet ne razumiju suštinu stradanja srpskog naroda u Jasenovcu, a državni organi BiH ignorišu istinu i ponašaju se kao da Gradina ne postoji, gdje ni jučer nisu došli".

Kao što sam već rekao, ja sam bio kada je trebalo biti u Donjoj Gradini, a za ostale, ne znam! I uvijek ću doći u Donju Gradinu, i svoje ću dijete tamo odvesti! Neka nauči kakvi neljudi mogu biti ljudi! Neka nauči ko su ustaše, zlikovci, fašisti! Ali odvešću svoje dijete i u Srebrenicu, neka i tamo nauči ko su četnici, zlikovci, fašisti! Neka nauči šta je fašizam, i neka joj se cijelog života gade i fašizam i fašisti! Bilo koji, i iz bilo kojeg vremena iz bilo kojeg naroda !

Milorad Dodik 3: "Da svijet razumije Jasenovac, razumio bi i prethodni rat i ne bi tražio samo jednog krivca. Srpski narod je devedesetih krenuo u borbu da mu se Jasenovac ne bi ponovio, a rezultat te borbe je RS".

Šta reći na ovu izjavu?! Ostati nijem ili sve poslati u neku stvar?! Ko to ne razumije Jasenovac? Neće da ga razumiju samo fašisti, otvoreni ili pritajeni! Ali, da li Milorad razumije Srebrenicu i sve ostale "Srebrenice"? Ili je Srebrenica za njega samo osveta za Jasenovac?

Slaže li se on sa Mladićevom tvrdnjom izrečenom pri ulasku u Srebrenicu kako je sada to prilika da se osvete "Turcima"!? Pokušava li to Milorad da opravda fašizam u svojim redovima osvetom fašistima iz onog rata? Sveti li se on ustašama kroz zločin u Srebrenici? Zna li on šta je izgovorio?

Ako ne zna ne može mu se pomoći, a ako zna, onda je i on u tom slučaju fašista sa "dna kace"! Kakve veze imaju svi ti ljudi pobijeni, poklani, mučeni, u ratu 92. - 95. sa Jasenovcem i zločinima iz Drugog svjetskog rata?

Da li su oni bili ti koji su morali da plate fašistička zlodjela na ovim prostorima iz Drugog svjetskog rata, i da tako namire krvav dug, između ostalog i iz Jasenovca? Ako je Milorada i "Milorade" bilo strah novih Jasenovaca, kako onda to da napraviše Srebrenicu? Kakve sve to veze ima? Ili možda ima, ali u bolesnim glavama novih fašista!!!

Stvarno ne znam kome su upućene ove izjave i šta se sa njima htjelo postići. To je izgleda neki poseban i čudan put ka Evropi. Ili sam ja glup pa ne razumijem, ili je neko ovdje lud.

Prošle sedmice sam primio u posjetu Čedomira Jovanovića, predsjednika Liberalno demokratske partije Srbije. Stvarno mi je zadovoljstvo sastati se sa takvim osobama, prvo kao sa ljudima a onda kao sa političarima. U prilikama kada razgovarate sa takvom osobom nema mnogo neke uvijene političke priče i fraza jer sagovornik precizno zna gdje je problem, šta činiti i kako ga riješiti.

Pred njim je veliki i dug posao ali sam optimista da će uspjeti jer je on lice one lijepe, napredne, demokratske Srbije koja svima treba, kako srbijancima tako i svima nama drugima u regionu.

Oduvijek sam pobornik teze da je stabilna i demokratska Srbija najpoželjniji susjed za sve zemlje u regionu, posebno u procesima pridruživanja EU.

Njegova nervoza je bila vezana malo za slučaj pobjede desničara u Srbiji. To ne bi imalo nekog utjecaja na BiH, ali bi to u narednom periodu dobro "zakovalo" Srbiju u procesima evropskih integracija.

Iskreno se nadam i želim da njegova vizija Srbije bude volja i želja najvećeg broja građana Srbije.

Jučer je bio 4. maj, 28 godina od Titove smrti, a u petak je 9. maj Dan pobjede nad fašizmom. Kao sto sam obećao malo ćemo prodiskutovati o "Liku i djelu druga Tita".

Napominjem da nisam nikakav slijepi poštovatelj lika i djela druga Tita. Ja bih mu imao prigovoriti zbog grešaka koje je počinio. Evo, za sada, da navedem bar jednu - nije trebao, nakon poraza četnika 1943. god. dozvoliti da dobar dio preživjelih četnika, prelazi u partizane, a da nakon završetka rata postanu oslobodioci i antifašisti!

Sigurno je da je Tito ličnost koja je ostavila najdublji trag i ličnost koja je svojim djelima odredila i upravljala istorijom ovih prostora ali i šire.

Njegovo umijeće i vrline su mu priznavane od strane svih svjetskih vođa jer su Tito ali i SFRJ bili vrlo bitan faktor u tadašnjim globalnim dešavanjima i svojevrstan posrednik između dva svijeta. Vrijednosti antifašizma koje su na našim područjima oličene u liku Tita također su i naše istorijsko nasljeđe koje ćemo mi sa ponosom unijeti u evropsku porodicu naroda.

Blogeri mi mogu postaviti pitanja vezana za MOJE stavove o pojedinim pitanjima koja se odnose na Tita. U poruci može biti vaše misljenje, stav, činjenica ili bilo šta, ali na kraju poruke, ako želite moj odgovor, treba biti precizno navedeno pitanje na koja ću odgovoriti u idućem postu.

Na kraju, zbog velikog broja poruka MOLIM sve blogere da komentari budu u nekoj vezi sa postom. Nekolicinu sam to zamolio u privatnim porukama ali to izgleda "ne pije vode". Od danas brišem sve poruke i baniram svakog ko vodi privatne diskusije na mome blogu, svakog ko vrijeđa bilo koga, svakog ko beskonačno radi copy-paste iste poruke, ko piše poruke koje nemaju veze sa temom.

Svačiji stav uvažavam i poštujem ali ipak neki nivo kvaliteta komunikacije moramo držati i ne možemo biti svi žrtve zbog dokolice nekolicine.

Čekam pitanja...!!!

28.04.2008.

ČAS ISTORIJE...

Protekle sedmice posjetio sam dva mjesta značajna za istoriju Bosne i Hercegovine, ali ne samo Bosne i Hercegovine nego, nadam se da nisam pretenciozan, mjesta koja su značajna i za Evropu. Riječ je o "spomenicima" koji simbolišu antifašističku borbu, borbu protiv zla, zločina, fašizma, šovinizma...!

Povodom 63. godišnjice proboja logoraša iz koncentracionog logora Jasenovac posjetio sam Spomen-područje Donja Gradina, kojom prilikom sam položio vijence na centralni i na spomenik "Topola užasa", te odao počast nevinim žrtvama ustaških zločina i zvjerstava na najvećem stratištu u sistemu jasenovačkih logora smrti. Na taj dan, 22. aprila 1945. godine, oko šest stotina logoraša je krenulo u proboj iz koncentracionog logora Jasenovac, ali ih je preživjelo manje od stotinu.

Bez obzira koliko svako od nas misli da se u životu svega nagledao i da je svašta prošao, dolazak na ovakvo mjesto, kod mene, uzrokuje nemir, nevjericu, gnjev, bijes.

I nakon povratka iz Donje Gradine ne mogu prestati razmišljati o tome kakve su to zvijeri, kakvi su to neljudi, koji su mogli hladnokrvno, između ostalog, maljem u potiljak ubijati djecu sa Potkozarja, ili generalno, djecu kojima je jedini "grijeh" taj što su bili Srbi, Jevreji, Romi, djecu starosti od 4 do 12 godina.

Kakva je to ideologija i kakvi su to ljudi koji su od ubijenih zatvorenika odsijecali dijelove tijela koji su "najpogodniji" za pravljenje sapuna. Jesu li zlikovci imali svoju djecu? Kako su se ponašali prema svojoj djeci, kako su ih gledali kada bi došli sa klanja "tuđe" djece, da li su se radovali svojoj djeci, da li su brinuli ako su njihova djeca prehlađena, imaju ospice, da li su svojoj djeci donosili poklone i igrali se sa njima, a sve nakon klanja "tuđe" djece! Za Boga miloga, jesu li to uopće bili ljudi!?

Mučenja, klanja, masakriranja logoraša - koji su to bili samo zato što se drugačije zovu ili zato što su bili protiv fašizma, nešto je što niti jedan iole normalan čovjek ne može shvatiti.

Sasvim je normalno da svakom razumnom čovjeku "mrak padne na oči" kada, danas, neko počne veličati i pravdati tzv. "borce za svoj narod", nekakve Crne Legije i Ravnogorce, koji su u toj "odbrani" nemilosrdno i hladnokrvno ubijali i klali druge, ali i svoje koji nisu mislili isto kao i oni.

Posebno mi je bilo teško, sa nevjericom i konfuzijom u glavi, povući paralelu da su se slična zvjerstva dešavala i u zadnjem ratu. Kako sam samo bio naivan misleći da se Jasenovci, Donje Gradine, Višegrad i njegova ćuprija, hercegovačke jame,... više ne mogu desiti!

Mislio sam da je nemoguće da se dese Srebrenica, Prijedor, Kozarac, Višegrad, Foča, Korićanske stijene,...! To su zaista stvari koje me ostavljaju bez riječi i bez bilo kakvog logičkog zaključka, u nevjerici i muci sa tjeskobom u grudima.

U subotu sam bio u Jablanici na obilježavanju 65. godišnjice Bitke na Neretvi. Ovaj boravak mi je malo razbio mučninu koju sam osjećao od obilaska Donje Gradine i to u smislu da je u vrijeme, dok su se dešavali najstrašniji zločini, ipak postojala snaga i ideja koja se borila protiv zla i na kraju pobijedila čisto zlo.

Zlo izaziva drugo zlo, a jedino efikasno sredstvo protiv zla u Drugom svjetskom ratu bio je antifašizam. Antifašisti su dobili rat jer su bili jedinstveni i vođeni idejom borbe protiv zla.

Mislim da se tu, u krajnjoj liniji, nije radilo ni o kakvoj ideologiji jer, recimo, oko 40 % boraca na Neretvi bili su Dalmatinci, kojih je i u Subotu bilo jako puno na proslavi.

Koja je to ideologija mogla da pokrene nekog Dalmatinca da sa nekog ostrva dođe i pogine na Neretvi. Nikakva...

Tu se, po mome mišljenju, radilo samo o želji za borbom protiv zla i to iskonskog zla koje ih je tada sve okruživalo i to po cijenu života.

U prilog ovome ide i detalj da tada nije bilo medija koji bi propagirali partizansku borbu, nego samo medija u službi okupatora koji su nastojali isprati mozak narodu.

Jedina propaganda među narodom, u to vrijeme, bilo je šaputanje da tamo negdje u Bosni postoji neka vojska koja se bori protiv okupatora i domaćih izdajnika i to jedinstveno, bez obzira na vjeru i naciju.

Nije patetika, ali ipak je trebalo imati političke mudrosti i hrabrosti pa u jeku ustaških i četničkih zločina uključiti Dalmatince u brigade u kojima su partizani većinom bili Srbi i obrnuto, da zajednički ginu u Bici na Neretvi, za spas ranjenika, i to na području gdje ih većina nikada prije toga u životu nije bila, na području za koje uopšte nisu znali gdje se nalazi.

Jedan novinar me je u Jablanici pitao o Titu, nešto u smislu kako sam to ja poštovatelj njegovog lika i djela. Nisam ja nikakav slijepi poštovatelj lika i djela druga Tita. Ja bih mu imao mnogo stvari prigovoriti zbog grešaka koje je počinio, ali mu je jedno neosporno, a to je taj njegov antifašizam koji je, u krajnjem slučaju, i danas jedan od osnovnih postulata svih demokratskih država u svijetu.

Ali o Titu ćemo drugi put.

Donja Gradina, 22.04.2008
Donja Gradina, 22.04.2008


Jablanica, 26.04.2008
Jablanica, 26.04.2008


21.04.2008.

UTISCI...

Prošle sedmice sam boravio u dvodnevnoj radnoj posjeti Češkoj Republici. Tom prilikom sam se susreo sa češkim predsjednikom Vaclavom Klausom. Bio je to ugodan, koristan, iskren i prijateljski razgovor.

Pored službenog dijela posjete, u Pragu sam se susreo i sa našim "dijasporcima" koji žive i rade u Češkoj i mogu vam reći da sam bio veoma prijatno iznenađen. Naša dijaspora broji oko 2.000 ljudi koji su, većinom, izuzetno uspješni poslovni ljudi, od kojih mnogi već imaju investicije u BiH. Posebno me je pozitivno iznenadilo što naša dijaspora u Češkoj nije nacionalno podijeljena i što održavaju čvrste veze, kako sa našom ambasadom, tako i sa maticom. Mora se znati da je tokom rata, u jednom trenutku, u Češkoj bilo oko 40.000 naših izbjeglica, od kojih se jedan dio vratio u BiH, a drugi otišao u SAD, Kanadu i Australiju. Moji su drugovi biseri rasuti.... što bi rekao Bajaga.

Nije mi bilo ni malo prijatno kada sam se, prvi put, direktno susreo sa našim ljudima koji su se odrekli BiH, a sve iz razloga da bi mogli regulisati svoj radno-pravni status u Češkoj, odnosno da bi mogli nesmetano nastaviti sa biznisom. Stvarno ne mogu da shvatim mentalni sklop pobornika i politički interes zadržavanja tog člana 17. Zakona o državljanstvu.

U sjedištu Radija Slobodne Evrope imao sam sastanak sa urednicima redakcija za Jugoistočnu Evropu. Zadovoljstvo je bilo razgovarati i diskutovati sa vrhunskim profesionalcima novinarske profesije.

U praškom muzeju "Kampa" svečano sam otvorio veliku izložbu Safeta Zeca, jednog od naših najboljih slikara koji živi i radi u Sarajevu, Veneciji i Počitelju. Bila je to odlična izložba njegovih novijih radova, a prema riječima domaćina, na nekom otvaranju odavno nije bilo tako mnogo gostiju. Inače, izložba je realizovana uz finansijku pomoć českih firmi, od kojih su neke u vlasništvu naših ljudi, a organizovalo ju je nekoliko entuzijasta, uz pomoć naše ambasade, za koju stvarno imam samo riječi hvale. Mali tim, šest ljudi, a rade kao da ih je pet puta više.

Što se tiče samog umjetnika i izloženih djela, moj je lični utisak da su nove slike malo tamnije i mračnije, sa manje vedrine nego ranije. To je i razumljivo ako uzmemo u obzir ratna dešavanja, tragedije i lične drame koje su pratile sve nas i koje sigurno utječu na tako senzibilne osobe kao što je Safet Zec. Inače, po mom ukusu, izboru ili šta god to već bilo, među najvećim svjetskim umjetnicima, umjetnicima svih vremena, ako se uopšte umjetnost i umjetnici mogu tako svrstavati, nalaze se i dva bosanskohercegovačka umjetnika ¬- Safet Zec i Meša Selimović. Zecove slike "prozora", "krošnji", "dvorišta bosanskih kuća" i Mešini "Derviš i smrt" i "Tvrđava" su vrhunska umjetnička djela, naša bosanskohercegovača, ali i svjetska blaga. Znam da ovom konstatacijom pravim jednu vrstu "opasne" greške, izdvajajući samo dva umjetnika, jer poznato je da se "o ukusima ne raspravlja", ali samo iznosim svoj vrlo subjektivan stav!

Sto se tiče Češke, koja nam je prijateljska zemlja, mogu reći da ima 11 miliona stanovnika sa samo oko 5 % nezaposlenih. Drugim riječima, to se smatra kao da nema nezaposlenih. Prosječna plata je oko 550 eura a u Pragu oko 700 eura. Kako su mi rekli, Prag, grad koji ima oko 2 miliona stanovnika, godišnje posjeti oko 7 miliona turista. To je kao kada bi Sarajevo godišnje posjećivalo 1,5 do 2 miliona turista.

Glavni cilj im je rast ekonomske proizvodnje i izvoza te jačanje svoga položaja unutar EU i NATO-a. To su ciljevi oko kojih niko ne raspravlja i ne diskutuje, to je nešto što se podrazumijeva. E, sada zamislite kako izgleda kada nekome sa takvom orijentacijom trebate objasniti "probleme u reformi policije" u BiH!!!

Što se tiče ostalih stvari, novi Edo Maajka dobar skroz. Nije pao u kvalitetu.

U subotu, 26.04. ću biti u Jablanici pošto se, pod mojim visokim pokroviteljstvom, održava manifestacija obilježavanja 65 godina Bitke za ranjenike. Stvarno mi je uvijek zadovoljstvo obići mjesta na kojima smo "namlatili" domaće izdajnike.

Vidimo se u Jablanici...

Susret sa dijasporom
Susret sa dijasporom


Otvaranje izložbe Safeta Zeca
Otvaranje izložbe Safeta Zeca



Noviji postovi | Stariji postovi

<< 02/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28

MOJI LINKOVI

BROJAČ POSJETA
575038

Powered by Blogger.ba